Drugi svjetski rat započeo je u ranu zoru na današnji dan prije 76 godina napadom Nacističke Njemačke na Poljsku. To je bio početak najvećeg sukoba u povijesti svijeta u koji su izravno ili neizravno bile uključene gotovo sve države onoga doba. Drugi svjetski rat nepovratno je obilježio svijet za sva vremena, a njegov se utjecaj punom jačinom osjeti i danas na svim područjima na kojima se odvijao. Jedno od takvih mjesta bio je i naš grad koji je odigrao važnu ulogu u ratu i koji je radi toga postao jedno od mjesta najvećeg stradanja.
Zadar je u Drugi svjetski rat ušao u sastavu fašističke Italije, čiji je dio postao 1920. zbog Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Kraljevine Italija. Upravo je zato Zadar službeno u rat ušao već u lipnju 1940. godine kada je Italija vojno intervenirala u Francuskoj.
Pod fašističkom vlašću u Zadru, koja je započela 1922. kada je Mussolini osvojio vlast u Italiji, Zadar je ekonomski prosperirao, ali nije se tu radilo o hrvatskom Zadru, već o talijanskom, slavenofobičnom Zadru iz kojega je od 1920. istjerano više od 8000 Hrvata. Prosperitet Zadra u tom razdoblju najviše se očituje kroz izgradnju velebne Gradske vijećnice 1934. godine, a strah Talijana od okolnog stanovništva kroz izgradnju golemog niza bunkera koji su okružili grad i doslovce betonirali granicu Zadra i okolnih mjesta 1941. godine.
Zadar je tako 1941. godine bio potpuno utvrđen, a u njemu su bile smještene talijanske jedinice (9000 vojnika) koje su čekale daljnji rasplet događaja. On se dogodio veoma brzo i Zadar je prvi put rat okusio 8. travnja iste godine kada je jugoslavensko zrakoplovstvo bombardiralo grad, oštetivši novoizgrađenu vijećnicu i Teatro Nazionale.
To je ponukalo talijanske jedinice da iskorače iz grada i krenu u invaziju. Talijani su u Šibenik i Split stigli 15. travnja, a Mostar i Dubrovnik su te iste jedinice osvojile 17. travnja. Talijanske trupe smještene u Zadru tako su uvelike pridonijele jugoslavenskoj kapitulaciji. Ipak, kapitulacija Jugoslavije nije bila potpuna pa su odmetnute jugoslavenske garnizone u Benkovcu i u Kistanjama talijanske trupe uspjele neutralizirati tek mjesec dana nakon pada države Južnih Slavena.
Nezavisna Država Hrvatska ubrzo je potpisala s Italijom takozvane Rimske ugovore kojima je velik dio hrvatskog priobalja pripao upravo Talijanima. Novouspostavljena Provincija Dalmacija za glavni grad je uzela upravo Zadar koji je tim činom postao središte talijanskog fašizma na današnjem teritoriju Hrvatske.
Upravo je taj fašistički režim nad preostalim hrvatskim stanovništvom u Zadru provodio prisilnu asimilaciju – u konačnici je 70% populacije Zadra postalo “talijansko”.
Nakon što je Mussolini uhićen 25. srpnja 1943. godine, a talijanski fašistički režim se urušio, Zadar je neko vrijeme bio bez čvrste kontrole ikoje vlasti. NDH je polagala pravo na cijeli teritorij podaren Italiji Rimskim ugovorima, ali i na Zadar koji je Italiji dan Rapalskim ugovorom. Ipak, kontrolu je nad Zadrom ubrzo uspostavila Nacistička Njemačka koja je u grad 10. rujna poslala 114-u Jäger diviziju. Time je spriječeno oslobađanje grada od strane Partizana koji su već uspješno oslobodili Split i Šibenik.
Njemačka Jäger divizija bila je zadužena da iz Zadra provodi takozvanu operaciju “Delfin” kojoj je cilj bio uništiti partizanski pokret na otocima i na dalmatinskoj obali. U Zadru se ipak nisu dugo zadržali jer su u siječnju 1944. poslani na Apeninski poluotok gdje je divizija počinila brojne ratne zločine te sudjelovala u velikoj bitci kod talijanskog grada Anzio da bi konačno bila uništena 1945. godine. Ratni zločini 114. divizije na teritoriju Zadra nisu zabilježeni.
Ipak, zločine je činila druga strana, ona koja za sve svoje zločine nikada nije odgovarala – Saveznici. Prvo savezničko bombardiranje Zadra dogodilo se 2. studenoga 1943. godine i ono je možda bilo moralno najupitnije budući da je među brojnim objektima razoren i dom za nezbrinutu djecu. Napadi su se dogodili i 28. studenog te 16. i 30. prosinca. Samo u zračnom udaru 16. studenog 50 američkih bombardera “Mitchell” (B-25) bacilo je 90 tona bombi na grad. Kako je Zadar bio isključivo administrativno središte, a ne vojni cilj te kako se u njemu, izim njemačke Jäger divizije, nalazilo samo civilno stanovništvo, ovo bombardiranje se na ni jednoj osnovi ne može opravdati te se može uvrstiti među najgore zločine u cijelome ratu.
Uništeni su cijeli stambeni blokovi, skloništa, Crkve, spomenici kulture, parkovi, tvornice (prije svega Luxardo, proizvođač Maraschina) i slično. Požari koji su izbili nakon bombardiranja u potpunosti su uništili grad te na području današnjeg poluotoka niti jedan objekt nije ostao čitav.
Napadi su trajali i čitavu 1944. godinu (dakle čak i nakon što je većina vojske napustila grad!), ali civilne žrtve su bile manje, budući da je stanovništvo masovno napustilo grad. Bombardiranje nije stalo ni kada su 31. listopada Partizani ušli u grad, što samo dokazuje namjeru Saveznika da 3000 godina star Zadar do temelja unište. Svoju su vlast Partizani učvrstili 1. studenoga, iako je grad ostao pod formalnom talijanskom vlašću sve do 1947. godine.
Na početku Drugog svjetskog rata Zadar je imao populaciju od 24,000 stanovnika. Partizani su u Zadru naišli na samo 6 tisuća ljudi. Uzrok tako malog broja zatečenog stanovništva uglavnom se može tražiti u bijegu stanovnika jer se sumnja kako je u bombardiranjima poginulo oko tisuću stanovnika, dok Talijani ističu brojke od 3 do 4 tisuće poginulih.
Posljedice bombardiranja Zadra promijenile su grad iz temelja. Najveći dio gradske jezgre bio je uništen, a ništa manje nije stradala ni okolica jezgre što je u potpunosti promijenilo vizuru grada, građeni su novi objekti, a stari nisu obnavljani, već se materijal od kojeg su bili izgrađeni koristio za izgradnju cesta. Teatro Verdi, kulturni objekt koji je nakon bombardiranja ostao stajati, opljačkan je i uništen je od strane partizana, ili, kako neki kažu, od strane samih građana koji su za sudbu grada krivili Talijane i sve talijansko. Jedini objekt koji su snage Osovine uništile u Zadru bila je Nova riva koju su Nijemci minirali u povlačenju.
U razrušenu jezgru grada, koju je talijansko stanovništvo napustilo doselili su Hrvati iz okolnih sela čime je ispravljena nepravda učinjena hrvatskom stanovništvu 1920-ih godina.
I tako je protekao Drugi svjetski rat u Zadru čija je možda najtragičnija posljedica bila strašan kulturocid koji je počinjen nad našim gradom od strane Saveznika. Danas je Zadar ponovno grad koji je kako-tako obnovio ugled koji je imao prije Drugog svjetskog rata, ali možemo samo zamišljati kako bi naš grad bio veleban da se taj strašni rat u njemu, ali i u cijeloj Europi, nikada nije dogodio.