Joso Štulina: Crno bijelo plavo, pjesme, "Tonimir", Varaždinske toplice, 2015.

Sekundarno i slučajno suprotstavljeno političkom angažmanu

Arhiva, ilustracija
Tamni način

Josu Štulinu pratim od njegovih pjesničkih početka 2007. godine, pa sam tako pisao o svim njegovim zbirkama pjesama: „Suza na dlanu“, „Otvori oči“, „Pod lipom“, „Zvuk mora“ i „Miris zore“. Neke od zbirki sam uredio i likovno opremio, pa su tako naši umjetnički interesi posljednjeg desetljeća umreženi višestruko, baš kao što nas je usukrižila i oprečna životna zbilja davno ranijih doba. Moglo bi se dakle reći da jedno o drugome znademo sve, ili bar sve ono što ne spada u osobne tajne. Shakespearevski kazano, dosta smo i soli pojeli zajedno, mislim na ručkove ili večere, što bi također upućivalo na dublje osobno poznanstvo. Tim više teško mi je govoriti o Štulinovoj poeziji u povodu svake njegove nove zbirke a da se ne ponovim, da se to ne pretvori u prijateljsku epistolu, u već napisano pismo prijatelju. Uostalo, svi oni koji pišu, bolje ili gore, s više ili manje uspjeha, nobelovci i samozatajni pisci, pripadaju istoj literarnoj zajednici, pa molim da se tako shvati i ova poslanica kojoj je namjera proslaviti pjesničku umjetnost unaprijed ne sumnjajući u njezina književna načela.

Joso Štulina spada među one, čini mi se danas jako rijetke, koji se ne libe javno priznati kako vjeruju u slovo, u riječ, u ono što bijaše prvo, u poeziju kao izvor po kojemu život zadobiva svoj stvarnosni lik, u tekst kao duhovnu ostavštinu. Ova činjenica čini mi se dovoljnom da povjerujemo u ovu poeziju, bez obzira zadovoljava li ona, ili ne, formalne kriterije suvremenih književno-estetskih vrijednosti, ono što danas nazivamo modernim poetskim iskustvom ostvarenim u suvremenoj poetskoj tehnici. Nebitnim se, naime, čini piše li ovaj pjesnik svoje stihove iz stoljetne hrvatske pjesničke tradicije, ili ih piše u čvrstom suglasju s tom istom tradicijom, kao i do koje granice seže pjesnička imaginacija i kako se realizira njezina poetizacija. Za ovoga je pjesnika bitna vjera u pjesnički čin kao luč koja će osvijetliti zamračene prolaze svakodnevne suvremene zbilje, vjera kako to ponekad uspiješnije može obična uljanica od snažnoga neona.

Štulinovo pjesničko iverje tvori čvrstu pletenicu koja se proteže iz zbirke u zbirku, istodobno na tragu onoga što se nakada zvalo angažiranom poezijom, te ljubavnim i arkadijskim pjesništvom. On i dalje romantičarski vjeruje u poslanje pjesništva sposobno utjecaja na definitivan oblik života, u poetsku mogućnost rješavanja društbenih problema, ili puškinovski kazano, Štulina i dalje vjeruje kako je riječ jača od metka. Njega  muči „ socijalno-gospodarska slika Hrvatske“, „negativne tenzije“ društva, mržnja, netolerancija, neuvažavanje različitosti, svakodnevna i posvemašna ouđenost, i konačno nedostatak duhovne ljubavi što i vodi se kataklizmičkijoj sudbini čovječanstva. Kad je o domaćim prilikama riječ, ovdje je već naslov zbirke upozoravajući – „Crno bijelo plavo“, crveno je očito zamijenjeno crnim.

Kontrapunkt ovom simbolički vanjskom govoru, gotovo politički transparentnom, javlja se unutarnji glas, „govor duše“, intimno ljubavno i transcendentalno poimanje svijeta, kad Štulina na tragu unutarnjih bura i oluja ispisuje sebi svojstvenu liriku inspiriranu ljepotom svevidnoga i vlastitom zbiljom, pjesme posvećene ženi, pjesme pune sentimenta, asocijacija na minule životne dane, tradiciju i lokalni jezik.  Ovdje se pjesma „Kad nisi pored mene“ suprotstavlja pjesmi iz prethodnoga ciklusa „Miris gnjeva“, „Trag u pjesku“ „Koloni plača“, „Ruka na jastuku“ „Dubokom blatu“, „Nova mladost“ pjesmi naslovljenoj „U ime ludosti“,  dok su stihovi pjesme „Siđi iz oblaka“ iskušavanje onoga što je s gorčinim kazano u pjesmi „Izgubljeni“. I kad je o politici riječ, kao i u slučaju ljubavi, kod Štuline vrijedi isto stihovano pitanje: „Reci mi ako sumnjaš u ljubav koju pružam“.

Priroda, zavičaj, domaja, treća je pletenična nit Štulinove lirike, jer je zavičaj konstanta njegove pjesničke memorije. Dapače, sve su ove pjesme i izgrađene na pastorali i iskustvu koje proizlazi iz ove matice. Uži i širi zavičaj, Zoranićevska dežela, od Nina preko Velebita i Like, i natrag u krug, tek niz je prigoda u kojima nam pjesnik posvećuje svoja lirska tumačenja. U ove su pjesme ucijepljene i pjesme posvećene unuci Mariji, kojoj se gradi dvorac, jasno u pijesku, ali nudi i jezik u svojoj očuvanoj svježini.

Ponavljajući sve ono što je od pamtivijeka pjesničko, Štulina svoju zbirku završava posebnim haiku ciklusom nazvanim „Ogledalo života“, s pravom tako nazvanim, jer haiku je tren, sijev, odsjaj, prva slika viđena na ogledalu života.  Umjetnošću oduzimanja, što haiku u stvari jest, pjesnik ono što izgleda sekundarno i slučajno suptotstavlja političkom angažmanu s početka zbirke. I tako je krug zatvoren. Praktičnoj raspršenosti sučelila se kondenzirana filozofija.

Ostavi komentar koristeći Facebook



 

Listen on Online Radio Box!

Svira(lo) na Anteni Zadar 97,2

Listen on Online Radio Box!

10 najemitiranijih na Anteni Zadar