Padom Venecije 1797. godine južna je Hrvatska potpala pod vlast Austrijanaca, koji će, uz prekid između 1805. i 1813., kada su dominirali Francuzi, vladati sve do 1918. U to je doba Zadar bio, kao i do tad, upravno – političko središte od Hrvatske otrgnute Dalamcije. Zadar je bio tada bio tipično činovnički grad razvijene organizacijske podloge, a građani su mogli zadovoljiti sve svoje kulturne potrebe.
Najveći i nesumnjivo najzahtjevniji kulturni podvig 19. stoljeća bila je izgradnja Novog kazališta 1864. godine. Zamišljeno je da bude najveće i najotmjenije opremljeno kazalište u Dalmaciji.
Pošto je Split, vječiti zadarski takmac, podigao 1859. moderno kazalište Bajamonti, a Dubrovnik 1863. kazalište Bonda, zadarska svijest nije ostala ravnodušna. Ideju koju je plasirao Giovanni Salghetti Drioli, muzičar iz poznate obitelji proizvođača maraschina, prihvatilo je nekoliko zadarskih odličnika – odvjetnik Filippi, dr. Cattich, posjednik Perlini i tvorničar Luxardo.
Osnovali su dioničko društvo, izabrano je povjerenstvo koje je izradu nacrta povjerilo poznatom mletačkom arhitektu dr. Enricu Trevisanatu. Izvođenje radova nadgledao je dr. Miho Klaić, tadašnji vođa Narodne stranke koji je, zbog političkih razloga, netom otpušten iz gimnazije.
Za 6000 forinti od grofova Lantana otkupljen je oronuli dvorac, nekoć sjedište ninskih biskupa, okružen vrtovima i kućercima, na gradskom broju 414 Campo Castello.
Radovi su započeli 25. travnja 1864. a čitavo kazalište stajalo je 110 000 forinti. Za pozlatu i slikarske radove plaćeno je više nego za otkup zemljišta. Moglo je primati 1500 gledatelja, dok je sam grad u to vrijeme brojao tek između 6 i 10 tisuća stanovnika. Zgrada je bila duga 44 metra, neorenesansna pročelja gledala su na Calle del Duomo (današnja Biankinijeva ulica) i na Campo Castello (današnji Trg 3 bunara). Pomodni stil gradnje bio je odraz sjaja, bogatstva i političke moći mladog građanskog staleža.
Kroz petora vrata ulazilo se u vestibul, pa u atrij.Tu je bila kavana i prostorije za pušenje.
Parter i podscena bili su u prizemlju, glavna dvorana bila je ovalnog oblika, pozornica je bila široka 11, duboka 10 metara. Tri reda po 25 loža okruživala su parter,a nad njima se prostirala galerija s 300 mjesta. Svaka loža bila je sjajno ukrašena pozlatama i štukaturama. Na drugom katu nalazila se koncertna dvorana Filharmonijskog društva s 400 sjedećih mjesta.
Kazalište je po prvi put primilo posjetioce 1. rujna 1865., kada je Gradska Filharmonija priredila oproštajnu večer guverneru barunu Lazaru Mamuli. Službeno je inaugurirano 7. listopada 1865. uoči blagdana Sv. Šime, kad je po tradiciji počinjala kazališna sezona. Prikazana je Verdijeva opera Krabuljni ples.
U njemu se se održavale razne priredbe, opere, baleti, komedije, drame, revije, maskenbali te koncerti. U kazalište se išlo ne samo zbog umjetničkog doživljaja ili razonode, već i da bi se razmetalo toaletama tek stiglim iz Beča ili Pariza i obiteljskom nakitu, da bi se koketiralo, ćaskalo i ogovaralo u pauzama između činovima.
Posjedovati ložu bio je znak ugleda i pripadnosti gradskoj eliti. Kazalište su posjećivali profesori i javni nosači, plemkinje i konobarice u pivnici. Ono je bilo termometar blagostanja.
Kazalište je 1901. promijenilo ime. Od Il taetro Nuovo postalo je Teatro Verdi, u godini smrti tog poznatog skladatelja. Bilo je to društveno kazalište, u vlasništvu dioničara, posjednika 48 loža 1. i 2. reda. Vlasnici loža doprinosili su za funkcioniranje kazališta godišnjom članarinom.
Od 1918. godine Teatro Verdi životari. Kazališni program nije se više mogao nositi s jakom konkurencijom kino predstava. Dioničari kazališta nisu mogli pokrivati znatne troškove potrebne za normalno djelovanje kazališta zbog kraha austrijskog novčarstva.
Godine 1936. policijska uprava proglasila je Teatro Verdi neupotrebljivim “zbog starosti, te raznih građevinskih oštećenja koja su se mogla ukloniti samo temeljitom obnovom. Općinska uprava otkupila je zgradu od vlasnika te napravila plan rekonstrukcije. Prema predračunu, trebalo je u tu svrhu potrošiti 6 900 000 lira koje je Općinska uprava, uz pomoć države i osigurala.
Tijekom napada angloamertičkih bombardera kazalište je pogođeno. Bomba je napravila rupu promjer 3-4 metra na krovu zgrade, baš iznad partera. Nisu oštećeni ni zidovi ni fasada, a ni unutrašnjost, tako da su se izvana mogle vidjeti štukature loža i elegantne plišane crvene fotelje. Krov se lako mogao popraviti, kao i ostali djelovi zgrade, ali odbornik zadužen za kulturu, Suščanin Vlado Pilepić, tome se usprotivio.
Tijekom dana kulture u oslobođenom Zadru u veljači 1945. Vladimir Nazor , tada predsjednik ZAVNOH-a održao je znameniti govor s balkona nove zgrade gradske vijećnice, istog mjesta odakle su držani govori dužnosnika fašističke stranke. Tom nezaboravnom prilikom, već tada dementni pjesnik koji je valjda iskupljivao svoju mladenačku zaokupljenost D’Annunzijem poručio:
– Srušite ono fašističko kazalište u kojem se nikada nije čula hrvatska riječ! Narod i narodna vlast izgradit će veće i bolje u kojem će se čuti samo naš govor!
Rečeno – učinjeno. Kako je trebalo izgraditi kod Karina most preko rijeke Karišnice, a nedostajalo je jakih greda, promptno je demontirano krovište kazališta i ono je ostalo otvoreno na milost i nemilost vremenskim neprilikama i pljačkašima. U sljedeće dvije tri godine, pojedinci su, s dozvolom Mjesnog narodnog odbora ili bez nje, odnosili pragove, stube i ostali materijal za potrebe obnove svojih kuća. Uklonjeno je 1949. godine.
Nazorovo obećanje nije se ostvarilo. HNK u Zadru zaživjelo je i trajno do danas ostalo u dvorani “Cinema varieta” zadarskog poduzetnika Alda Mestrovicha, gdje su prije rata nastupali žongleri i oskudno odjevene plesačice sumnjiva morala ili se pak davale sladunjave komedije iz Mussolinijeve tvornice filmova u Cinecitta.
Na stogodišnjicu izgradnje Teatra Verdi, 1974. godine, na njegovu mjestu izgrađena je poslovno stambena zgrada, a jedini podsjetnika da je na tom mjestu živjela visoka kultura ostao je “Kazališni prolaz”, naziv uličice u sklopu novog kompleksa.