Poema “Vukovar” Tomislava Marijana Bilosnića

24. godine je prošlo od stradavanja Vukovara i Škabrnje, a bol i sjećanja ostaju živjeti u mislima i srcima. Tomislav Marijan Bilosnić, hrvatski slikar i književnik, palim se junacima i stradalim civilima poklonio poemom Vukovar, koju možete pročitati ovdje:

Tomislav Marijan Bilosnić

VUKOVAR

 

Krv, vrisak, ruža.

René Matoušek sam

u Vukovaru.

CRNI BIKOVI

U rafalima krv

Vukovar

 

Guernica

Crni bikovi crni bikovi

padaju zidovi

Vukovar

 

Bože, oprosti

Oprosti im

Oprosti nam

Čovječe

ne zaboravi

 

Ne zaboravi

Dan mrtvih

Dan nestalih

Dan raseljenih

Dan nesretnih

Vukovar

 

Dan bez zore

dan bez sunca

dan noći

dan krvi

dan mirisa baruta

dan metka

dan teži od tenka

 

Prisloni uho na zemlju

slušaj

slušaj lance

topove

slušaj stampedo noževa

gledaj karneval granata

 

Znam, dobro znam

da ovu pjesmu neće čuti

da je neće pjevati

čak ni pročitati

Znam da će reći

kako svi pate

svi imaju svoje mrtve

Sve će odnijeti voda

 

Varšavski geto

Štakori se počeli rađati

ljudi padati

Vukovar

 

Britvom ljubavne pjesme

Susjedi nas

rasjekoše

posred obraza

 

Bože, sve koji izazivaju rat

podigni na dlanu svoje ruke

da ih vidimo

da ih prezremo

Jahve, čovjeka

koji zaziva rat

raščetvori

da vidimo

na koju se stranu

zaputio

 

Ne daj puta ratniku

ne daj mu pjevati

Uhvati ga za grlo

sa svoje dvije bijele ruke

preokreni mu kacigu

prema nebu

napuni je prokletstvom

 

Svijet je pun zapreka

svijet je ratovanje

Više od riječi

ne mogu reći

od zadane riječi

od zadnje riječi

Pregrist ću jezik

neću je reći

Ne mogu više vidjeti čisto nebo

gledam bolnicu boje limuna

umotanu

u okrvavljene plahte

u školi umjesto pjesme

uz krikove

čupaju krila anđelima

Ne mogu više reći volim te

pojest ću srce

plačući za uspomenama

Na Dunavu

miris ocvalih latica

sastavlja ružu ubijenih poljubaca

Ne mogu napipati svoje tijelo

zgaženi su mi prsti

na klavijaturi noći

svirajući

pogrebni marš

 

Ne mogu, ne mogu moliti

a umirem

za tebe Bože

umirem

za tebe Grade

octom

umjesto uljem pomazan

i odlazim

kroz crni dimnjak

grizući vlastiti pepeo

 

Ne mogu, ne mogu ni psovati

a u bijesu razbio bih

sve satove

psovao grobare i plugove

među paucima i crvima

psovao bih

dok se košava ne bi oznojila

kao i ja u košmaru

 

U oluji ljeta

lovci s licem od voska

Nema metka koji bi promašio

grudi

nema grudi

koje nisu poput stakla

Ubiti sve što se vidi

Ubiti sve što se čuje

Ubiti sve što se kreće

Samo duh

može čuti štektanje

mržnje

Kap po kap kapa kap

kaplje

na sve strane krv

s mirisom leda

 

Grad se branio

branili su se

i zrak

i voda

Svjetlost grada

probija se iz ruševina

ispod vjeđa kuća

u glasu zvona

u sleđenoj suzi

u tkanini magle

Mi se branimo

dok nas mjere mrtvozornici

dok nam mašu

zapovjednici pakla

Promukli rafal pogađa sve

 

Može li se blagosloviti metak

može li

strijelac

biti jedno s Bogom

 

 

Raskriljeno platno Vuke

povoji su za djecu

zavoji za ranjenike

Maši zavojima

maši na rastanku

razvij ih kao dah

kad nemaš zastave

Pobijedi rastojanje od najbližega

kad mu u očima vidiš lubanju

 

Među nama su nepozvani

oni su mrtav svijet

oni su stvari bez oblika

Smrt gledamo u ogledalima

kao da sudjelujemo u kakvoj iluziji

Iščupali su nam arteriju

naš vrat

povezan s vodotornjem

Razgovaramo s majstorima

za ljesove

koje tešu od naših kreveta

stolova

kolijevke

Ložnica je naša

radionica

Pjevaju kao motorne pile

pjevaju kao blanje i strugala

pjevaju glasom čekića

i nakovnja

glasom čavla

kojeg zabijaju u naše dlanove

na križu

Vuke

i

Dunava

 

Golubica je pod maljem

u kovačnici

u njezinu je srcu toliko željeza

da zvoni cijela Europa

u hropcu

 

Ravnica i gnijezdo

izmlaćene golubice

stiještene kao ubogo tijesto

U skrovitom rukavcu Dunava

u njegovim naborima

leži izgubljena

golubica

Nepomična

kao vrijeme

Sva njezina je osamljenost

njezina tišina

opkoljena

mrtvim

Vukovarcima

 

Ulicama ne prolazi ni sjena

prolaze tek sjećanja

i koji list što pada

usred listopada

iskorišten

kao stara potvrda

o plaćenoj struji

o svjetlu

koje se povuklo

u bilje noći

u noćne puzavice

Auschwitz

Kada će uskrsnuti mrtvi

hoće li živi

sačuvati dan

Vukovar

 

VRIJEME UŽARENIH POTKOVA

Grad od svježe zemlje

od brazda s grobovima

sa sagovima

ispletenim

od ljudskih udova

 

Ostarjela nas prijateljstva

ponižavaju

Vrijeme je užarenih potkova

vrijeme prljave vojske

vrijeme vojarni

i groznica

vrijeme koje štekće

i metastazira

Vrijeme koje urliče

i masakrira

 

Dođoše tuđi crni ljudi

i ostaviše

naše crne udovice

U zjenice nam useliše

uđoše u prostore među sjenama

između zida

i njihova bajuneta

 

Crni ljudi na obali

kuljaju na izlazu iz grada

u hangarima

Pijani kao mrak

luđi od oluja

teži od boli

 

Crno im u svakoj misli

crno u običajima

crno u kičmenoj srži

već stotinu godina

Pa kako se boriti

protiv vremena

zlovremena

njegove ciničke zgrade

kamena

s grčkim slovima

 

Nema vremena ni za pokop

više se i ne zna

tko je mrtav

Kolona trči u krug

smrt je kraća od daha

 

Na posljednjem stajalištu

ljudi napunjeni zrakom

ljudi nadjeveni barutom

ljudi kobasice

Nevidljivi ljudi

u smrtnom kraljevstvu dima

Bez obrisa

po prahu palih

gaze

Njihov je glas

konačni susret s presudom

Klokot krvi

i u njemu metalni šaran

pliva

 

Nema sjena

smrt nema sjene

ni onda kad korača

uz tebe

Samo smrtni oblik mesa

Metal nakostriješeni

zrak nakostriješeni

tenkovi

u pomućenoj zori

Ovi su metci

njihove oči

Množe se naši poginuli

od nedjelje

do petka

Na šumskoj su cesti

svaku ženu

silovali

utopili potom u naftu

tukli

obojenim palicama

Muškarce su prije strijeljanja

stjerali u hangare

kao ovce

s kakve slane livade

bez korita

i vode

 

Dragovoljci kao poljari

potreseni otpalim lišćem

što krvari gnojno

na plugove su stavili

vijence cvijeća

Idu naprijed

idu s barjacima zrela

žuta žita

Preoravaju korov

kako bi mogli slobodno

vaditi plod

iz hrvatskog tla

 

Sada čašu suza

čašu krvi

čašu pepela

i od pepela

u pepelu

ispijaju

u ruševinama

u detonacijama

za užarenim stolom

pod zidovima

oslikanim šrapnelima

 

Lubanju jecaja

lubanju punu jeze

lubanju šutljiva života

iskapljuju

svakog jutra

na svečanostima

pod zastavama

ministri

i veleposlanici

od Vukovara

do New Yorka

ispijaju izdanu krv

u avionima

u salonima

dok im u piću

srca

branitelja

gore

kao fitilji

Gori smrt

i srdžba

zbog izdaje

u kojoj su lubanje

gomila kostiju

u srijemskoj prašini

 

Vjeruju

i čine –

sve će se to ispuniti

zaboravom

PJESMA METALA

 

87 dana traje opsada

Opsada dvadeset godina

u meni

Žitnice se rastvaraju

podrumi izranjaju

Opsada

Opsada duplji umjesto očiju

Opsada

Suncokreti posječeni

u kretanju za suncem

Opsada motorizirane brigade

opsada neba

opsada samljevene  zemlje

opsada vode

i zraka

Vojska s petokrakama

razmještena za rat

 

Svi umni ljudi

na pozornici

dok se iz neosvijetljenih kuća

puca

S krovova kuća

ubijaju se ljudi

a oni recitiraju

Državnici

političari

mirovnjaci

pregovarači

svi čuvari mira

i reda

samo su odljev u gipsu

Bože, kakvo ucrvano brašno

koji gubitak vremena

pred tenkovima

oklopnim transporterima

topovima

VBR-ovima

minobacačima

puše se ljudska tijela

a ne pečeni kruh

 

Sve je pogrešno od početka

nitko ne mari za prostor

nitko ne mari za vrijeme

Noć je

na sunčanu satu

Noć u kojoj vide

samo snajperisti

Oni ulaze u golu kost

jezikom rata je ližu

 

Žedni krvi

žedno piju žalost

bijesno piju bol

tolike muke piju

iz dubokih rana

metaka

s izvora krvi

iz bunara jeze

iz grobova

u provalijama

 

Vojnički piju

halapljivo

kao čistu kišnicu

Piju bez pamćenja

piju bez uspomena

bez sjećanja

bez osjećaja

piju

val za valom

pretvarajući žuč

u vino

plave oči

u vodu

zgažene domovine

 

Iz daleka stižu pijanci

i iz susjedstva

s oružjem u zubima

s furijama

u pratnji

s užarenim kaležima

krv je u zraku

i vidi se

i čuje

 

Opijaju se u vrtovima gdje žene

među cvijećem

u naručju

drže

svoju djecu

mrtvu

Piju

na posvećenim poljima

među kukuruzima

čije je svako zrno

puno

sagorjele topline

metaka

 

Piju

u bračnim sobama

cicajući čistoću i snagu

za svoju prljavu povijest

za izgubljenu vjeru

Piju

u odsustvu duša

onanirajući plodnost

čekajući

da se živi reinkarniraju

 

Kradu nam i patnju

lupeži

kradu nam žlice

kradu obiteljske slike

iz albuma

miris košulje

Kradu

suhe kosti

Vukovara

A svaki proživljeni dan smrti

donosi nam život

nevidljiv kao san

Bez počinka

bez odgovora

bez imena

 

Broj branitelja raste

rana grada je sve dublja

Nad gradom se rasklopilo nebo

rasklopilo zlo

Golubice s peharima krvi

At u sakristijama

At u vojarnama

Rat

War

Vukovar

U crnom emajlu kiše pere

Blago Zadro

Zemlja ga poznaje

u svakoj grudi njegove oči

Uzrasla trava iznad nas

 

Rat s ulicama

rat s košnicama

rat s generalima

rat s volovima

Konačno su zamijenili petokrake

Srce i glava razdvojeni

mrtva glava

kao ugasla svijeća

Jedanaest brigada operativne vojske

u crnim mantijama

odjeveni

kao kosturi

kao strašila

ostala u dubokom blatu

kojega su još ljetos

oblikovale lubenice

 

Rađamo se

rat nas okružuje

Mi plačemo

rat nas okružuje

Mi pjevamo

rat nas okružuje

Mi se molimo

rat nas okružuje

Mi spavamo

rat nas okružuje

Mi sanjamo

rat nas okružuje

Umiremo

rat nas okružuje

Rat nas okružuje

i kada se branimo

Uz nas kolone mrtvaca

prolaze

Naša mrtva djeca

s cvijećem u ustima

naša mrtva braća

sviraju u lancima

mašu nam

mrtvi očevi

s onu stranu puta

vidjevši

kako nam srce

počinje kucati

 

Zapališe

Uništiše

Ubiše

 

Avioni gađaju Đergaj

oklopnjak u Borovu Selu

tenkovi na Bogdanovačkom putu

Tenkovi jurišaju na Slon

jurišaju na Dom tehnike

Tenkovi se ukopavaju

Od Ovčare do Vučedola

pada Berak

 

Dresden

Pjesma metala

zabodena u golu krv

Zrak treperi od zla

Vukovar

 

U TOJ KOVINI NEMA ČOVJEKA

Krvnik pjeva pjesmu

žrtve

Boji li se njene snage

ili je zove u zagrljaj

 

Ovo je bitka za Vukovar

 

Raketiran Grad

Bombardiran Grad

Grad u debelom crijevu

Grad bez druge obale

i rijeku će popiti

 

Agresori nesretnici

sorry bez oprosta

Ispunili hodnike

Crijeva

pakla

laju

puna kiseline

na igračke ubijene djece

Plišani medo

pretvoren u šaku ugljena

Spomenar

razlistao palež

Karbonizirano raspelo

ponad kreveta

Molitvenik

u izmetu

 

U kovačnicama

pluća mijenjaju za mjehove

žedni mlijeka

s dojki

osakaćenih djevojaka

 

Agresori

iza crnih vrata

pred vratima

po putovima

s pjenom bjesnila

izlaze

plaze

iz prošlosti

spilja

iz vječnosti

pakla

iz osamljenosti

u kojoj su rođeni

Crni od eksplozija

u vlastitim šakama

među vlastitim zubima

Blijedi kao sol

jedu sol

 

Crvene hijene

po crvenom vremenu

bljuju

krv

Crvi u njihovim zvijezdama

crvi nam padaju s neba

naviru

iz zemlje izviru

navaljuju na oči

na uši

u usta plaze

 

Zlosretni agresori

u sjeni legija

usred vatre

usred krhotina stakla

kristalne oštrice noževa

na ležajevima ruševina

prosutog mozga

odmaraju se

Provaljuju vrata prokletstva

neumorno

spuštajući se sve dublje

 

Agresori

uvijek čuju muk

I plamen je njihov

bez pepela

Zagrljeni sa žrtvom

gnjiju

u vlazi gline

 

 

Sajmište Negoslavci Petrovci

Petrova Gora

Hercegovačka ulica

Slavonska ulica

Kugino groblje

Trpinjska cesta

groblje tenkova

 

Dolaze od Vinkovaca do Vukovara

iz smjera Bršadina

između Bosuta i Dunava

Urla Sjever i Jug

zauzeti Vukovar

zauzeti Vukovar

 

S takvom su ljubavlju

klali

hrabri

u strahu od slabosti

 

Tko je poginuo

koliko njih

kako su izgubili život

Gdje su

moj brat

i otac moj

moj sin

i djed moj

 

U toj kovini nema čovjeka

nema golubice –

ni mramor

ni kreč –

blato iz blata

 

Puške s bajunetama mraza

snajperi poput sova

mine kao lisice

minobacači kao poskoci

haubice pune octa i soli

topovi puni baruta

borna kola

izviru

iz noći

prije svanuća

avioni

iznad oblaka žalosti

siju zreli čelik

u crnu zemlju

 

Kucaju metci

dok strijele gutaju ljude

gutaju običnu malu djecu

po ulicama

Avioni nas zaprašuju

barutom

Vojnici pričaju bajke

dok strijeljaju kruh

 

Čelik se raznosi

u kolijevkama

Iz nepoznatih grobova

ustaje život

odlazeći za tragom ubojice

 

Kor anđela

nad krvlju jaganjaca

To u zemlju pretvorene

čekaju nas majke

Vječito teške

majke

 

Dunav se pretvorio

u miris šljive

Toliku nesreću

uliše u vodu

urezane recke

za ubijene parkove

ulice

kuće

bolnicu

muzej

 

Kroz rebra u obliku mjesečeva srpa

vjetar svira

istjerujući iz njih moždinu

Toliku nesreću

čovjek nije zaslužio

ranjen

izgleda kao crveni koralj

kao perjanica

od krvavih kostiju

što strše iznad snijega

 

Pust je grad

Grada više nema

Golo je ušće dviju rijeka

i kukuruzište

Još me samo podsjeća na mjesto

gdje je stajala ljubljena

prije nego je ostala bez nogu

pokošena

 

Ubiše bolničarku

Ubiše časnu sestru

Uzalud, uzalud očekujete

ljude iza ugla

 

Mirkovci Marinci

Bogdanovci Cerići

Mala Bosna

Henrikovci Pačetin Ostrvo

Treći put Vukovar pada

pod križem

Mitnica Lužac Budžak

Bobotski kanal

Vinogradska cesta

Kafić London

Cvjetno Naselje

Crni put

Bolnica

Zavoje s ljudskih rana svlače

u rane namaču žuč

Vukovar je pribijen na križ

Vukovar umire

na križu

a pod križem

bijedni ljudi

i ljudi bijednici

 

Hirošima

Histerija historije

U vatri mučeni

ljudi-sjene u pepeo

do tjemena umočeni

Vukovar

Vukovar

 

TKO SU ONI KOJI IDU PROTIV TENKOVA

Gle, dolaze

hrpimice dolaze

vesele pjesme pjevaju o našoj smrti

jezivo nas zazivaju

da smo živi prošli bi nas srsi

da smo živi uplašili bi se za život

da smo živi znali bi što nas čeka

Sve ih je više

ne raspoznajemo ih

kao jedan su

kada su pijani

kao gladni psi u snijegu

 

Zvijeri izroniše iz zemlje

bez brige za budućnost

bez brige za ljude

puni strasti

puni zavisti

dokoni

pjevaju čim padne noć

ne rade

nikad ništa ne rade

To je nova spoznaja o zbilji

zbilja je vojni plan

 

Hodnici što vode u podzemlje

ispunjeni su mrtvacima

mrtvaci

obješeni na ljestve

koje vode u nebo

Mrtvaci se roje poput mušica

s njihovih se tijela diže magla

s mirisom benzinskih para

Mrtvaci živi gledaju

u kotače

dok zavija ranjena hitna pomoć

 

Na vratima razapeti kosturi

kosturi

na dimnjacima

padaju s krova

oslanjajući se

na prozor

Unutrašnjost kuća

proždire miris octa

Zubala poredana nasred trga

ima ih posvud

Svaki je korijen sada grob

svaka je cigla grob

čak i kartonska kutija

za cipele

 

Na konopu rublje i ljudi

vise

kao svinjski jezici

na dimu

I pod nokte

zabili im nevolje

nemir

pod girlande trepavica

Ključa neizvjestan strah

a kroz njega jezde

konjanici

 

Jedan konj

bez sedla

nepotkovan

galopira preko Ovčare

Vidim ga

niz vodopadnu zemlju

s grivom

od Kumovske slame

među jablanima

 

I sâm sam gol

Nada mnom psi

koji me njuše

 

Tako je mnogo smrti

Iz ljudskoga srca

još se jedino prah

može iskopati

Ničega nema

osim nestanka

Na dnu Dunava

na dnu Vuke

na dnu vode

nebo

 

Voda više ne teče

vjetar više ne zavija

ne diše zemlja

Kukuruzovina odjevena u glinu

na mrtvoj straži

mnogo je tiša od mrtvaca

Išarana zvijezdama

sliči nebu

Iz kukuruzovine kao ptice

branitelji

javljaju se prije zore

 

Razbojnici s naprtnjačama

na leđima

puni zavisti

obljubljuju nepokopane žene

Prokleti

koji su krenuli prvi

koji nisu vidjeli dom

koji su u strahu

od plavetnila

pretočili ga

u olovo

 

Krvava je košulja

Vukovara

Šubara gada

na truloj jabuci

na bundevi

svijetloj

kao stražnjica

 

Nakon bitke

ni kopito nije cijelo

Ne razlikuje se kost

od metala

Ne zna se

što je mreža logora

a što zid rodne kuće

Nakon bitke

kolone grobara

pljuju i psuju

s psima

traže gljive u jamama bez dna

 

Nakon bitke

samo zvoni led

Olovo je u svim zdjelama za objed

na straži je

još samo ranjena perad

 

Preživjeli su nakon bitke

uronuli

u prijeteću zemlju

u ranu njenu

pod tužnim pepelom

 

Nakon bitke

samo su dragovoljci

iznad paljevina

kao hrastovi

uz put

među gromadama željeza

 

Rođeni iz zemlje

usred bitke

i dalje

stoje goli

Naoružani golom kožom

njezinim sjajem

užižu tenkove

i ruše ih kao planine

 

Nakon bitke bitka

Sloboda Ničim ne završava

Ni početka

ni kraja nema

Ona se ne lomi

kao kruh

Ne pije se

kao vino

U njoj nema odmora

kao kuća je

stalno se obnavlja

gradi

traži snažne muževe

one koji slave zemlju

slave život

 

To su oni koji idu protiv tenkova

koji izlaze iz okna prozora

koji se odvajaju

od stvarnosti

kao anđeli

koji su iz roda srca

iz roda

rođenog u prvoj riječi

Spremni na posljednji lom

na žetvu bez slave

 

Čovječje svjetlo nasuprot mraku pakla

Naoružani domovinom

brane grad

brane svoju krv

Brane grad kao svoju sirotinju

kao ogrlicu od dragulja

Brane ga prstima

brane dahom

brane znojem

brane ga golim stopalima

Brane ga još jedinim čitavim

palcem desne noge

Brane ga

junaci

pucnjima vlastite krvi

i kao žene

suzama

razornijim

od napalm bombi

 

Srce im eksplodira

pod svakom tenkovskom gusjenicom

Duž Trpinjske ceste

oživljavaju

na dodir

suboraca

 

Bez sna i odmora

od tenka do tenka

kreću se

u spirali zemlje

zatrpavaju grobove

za terorom agresora

Pred njima je samo smrt

a oni idu naprijed

Ususret pobjedi

Ususret slobodi

Ususret sebi

Idu ususret nama

 

To je njihova zvijezda

Zvijezda s novim očima nade

Nemaju oni neprijatelja

Oni imaju istinu

Nemaju neprijatelja

oni koji vjeruju

 

Krist

je ušao u Vukovar

Krist

je u Vukovaru

Krist

dolazi iz Vukovara

Vukovar

nadživljava

naše dane

naše tijelo

Naše je tijelo hostija

Aleluja

Aleluja

 

Vukovar

Vukovar

Mrka krv

mlada krv

svježa krv

u rafalima krv

Vukovar

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...