U Gradskoj loži Narodnog muzeja Zadar, 17. studenoga 2015. godine, održan je prikaz monografske knjige umjetničke fotografije “Postojanost vjere” fotografa Ante Jaše, s titulom Ekselencija – EFIAP, a u kojoj se kao koautor javlja i književnik Tomislav Marijan Bilosnić, koji svojim tekstovima prati svaku od objelodanjenih fotografija.
“Postojanost vjere” Ante Jaše predstavljena je u sklopu skore proslave Dana Grada Zadra i blagdana Sv. Krševana, zaštitnika Grada. U predstavljanju monografije sudjelovali su Ante Jaša, Tomislav Marijan Bilosnić, Jasenka Lulić Štorić, Božidar Šimunić i Vladimir Alavanja.
Ante Jaša (1951.), majstor je fotografije i publicist, fotograf okrunjen s 52 domaće i međunarodne nagrade, te koji je izlagao na 320 izložaba, dok su mu fotohragije objelodanjene u 38 različitih knjiga. “Postojanost vjere” sedma je njegova zasebna foto monografija.
Monografiju “Postojanost vjere” kao izdavači potpisuju Narodni muzej Zadar, Foto klub Kornar, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Zadar i Matica hrvatska Zadar.
SIMBOLI VJERE IZVAN SVEČANOG OBREDA
Ante Jaša “Postojanost vjere”, fotomonografija, Zadar, 2015.
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Pred nama je ciklus fotografija “Postojanost vjere” Ante Jaše koji prikazuje sveto i svjetovno, doživljeno u istoj dodirnoj točki u umjetničko fotografskom smislu. Sam nas autor svojim fotografskim uradcima izravno upozorava kako su na ovim slikama, u izdvojenim detaljima, donijeti simboli vjere u svakodnevnim, običnim prilikama izvan svečanog obreda. Likovno su snimljeni tako da u skladu i miru koji nam nude osjećamo neodredivu, ali živu prirodu simbola, prije svega simbola križa punog mističnih i transcendentalnih činjenica. To je razlog što ću ovdje govoriti o fotografijama koje je snimio Ante Jaša, u duhu onoga što one nude na simboličkoj razini jer nam atributi ovih fotografija to isključivo i sugeriraju.
1. Uzvišeni zaštitnik fotografija je piramidalnog vrha zvonika koji svojom simetričnom geometrijom sugerira visinu, a kip anđela svojim položajem ruku označava zaštitnika. Savršeno pravilni piramidalni oblik zvonika istaknutog na plavoj pozadini modroga neba, nebesa koja pojačavaju njegovo magijsko značenje, izravno nas upućuje na anđele koji nadgledaju naš zemaljski, zapravo nevidljivi život, prije njegova prijelaza u izvanvremenski život. Skrivenih krila, s rukama u nebu, kao čuvar i glasnik istodobno, vodič zvijezdama, posrednik između Boga i nas dolje poklopljenih piramidom zvonika, anđeo se uzdiže stalno, kao što se stalno preobražava vidljivo u nevidljivo, što se fotografski sugerira s potpunom redukcijom detalja.
2. U slici Postojanost i prolaznost bio je dovoljan jedan vertikalan detalj crkve Sv.Donata da se pokaže čvrsta građevina i jedna usamljena osoba koja sugerira ljudsku prolaznost. Dakle, krhka prolaznost svedena gotovo na crvenu mrlju kaplje krvi, i crkva kao simbolička slika vječnosti. Građevina za koju znamo da je crkva, a snimljena tako da može biti i kula, gotovo je boje puti što odaje njezin ljudski značaj, a prozor na njoj koji je križ nudi nam se kao konačna sinteza ljudske mjere, ali i kao sjena Njegove prisutnosti. Kruna svega je krov kao vrhunac tijela rotonde, a iznad krune koja nadvisuje sve, nema ničega, čak ni neba. Transcendentalni značaj je očit, a ipak naglašeni kružni oblik građevine iskazuje i savršenstvo, samo sudjelovanje u nebeskoj prirodi. I konačno, lik usamljene osobe, očito žene, kao što rekosmo nalik kaplji krvi ili tek palom dijelu crijepa s krova crkve, nalazi svoj smisao, svoje iskupljenje, razlog trenutne postojanosti tek u vertikali vječnosti Sv. Donata.
3. Svetost srca naizgled je obična fotografija, detalj jednoga sobnoga zida sa starom reprodukcijom slike Krista raširenih grudiju i otvorena srca. Svjetlosti srca, kao kontrapunkt, dodan je buketić cvijeća s prolaznom, neobično dugom sjenom koja bi nam trebala sugerirati promjenu. I baš ta dva-tri crvena zrna u buketu bijeloga cvijeća, i sjena koja kapa kao crna krv iz probodenoga srca našega Spasitelja, onaj su detalj putom kojega smo nazočni preobraženju cvijeća u krv, a krvi u život, prolazan poput sjene, koji će tek svetošću srca postati vječan. Cvijeće, rastvorene bijele ruže, nadalje, doimaju se kao kaleži u koje se gle! ne skuplja, već iz kojih se za nas prolijeva Kristova krv. Tako ruže sa zlatno sunčanim čaškama, koje su stjecište neba, ovdje postaju samo srce, samo središte nevidljivoga križa – mjesto stvarnoga Kristova srca. A ovaj buket sa svojom sjenom isto tako na simboličkoj razini, može nam predočavati i Isusovu majku koja plače pod križem, sama se pretvarajući u njegovu sjenu kako bi ostala vječnom sjenom Onoga s biljegom besmrtnosti.
4. U Susretu s Raspelom vidimo sliku djevojčice koja gleda raspelo, potpuno zaokupljena prizorom. Njezin doživljaj muke na križu otkriva se ispitivačkim pogledom i cijelim izrazom njenog lica. Očit je prizor sudara svjetova na prvi pogled, ali kako je u pitanju život, to je slika koja nam govori o povijesti spasenja. Ovdje se križ ne vidi, možda samo njegovo drvo, on se rasuo i nestao, već se ističe u punoj veličini raspeti Krist i tek lice djevojčice preko kojega razotkrivamo Kristovo poistovjećivanje s ljudskom poviješću jer se križ konačno pojavljuje u izrazu djevojčice, u položaju njezinih očiju i obrva, usana i nosa, ali i razdjeljka kose. To je živi simbol. Iz nevina pogleda djevojčice naslućuje se izraz Mesijine patnje, njegova ne samo tjelesna, već i duhovna prisutnost.
5. Zavjetni prostor fotografija je tri simbola: prozora, skala i Gospina lika. Mogli bismo odmah reći kako osvijetljeni prozor simbolizira izlazak i nadu. Ljestve, koje se u zavjetnom prostoru slučajno nalaze zbog nekog običnog posla, potenciraju taj izlaz. Kip sv. Marije u prigušenom osvjetljenju pruža ozračje za molitvu i zavjetovanje. Međutim to bi bilo samo na razini činjenica, dok su simboli već po svojoj psihologiji bremenitiji značenjima. Prozor omogućuje primanje svjetlosti, tim više što je četvrtast pa upućuje na zemaljsku prijemljivost, on je potpuno otvoren, u direktnom smo doticaju sa zrakom, ali svjetlost, vidimo, ne dolazi kroz prozor već negdje iz nejasnog izvora sa strane, i ta svjetlost obasjava tek dio skala, njihov središnji dio dok su krajevi skala skriveni u tami, kako oni koji poniru u zemlju, tako i oni što streme nebu. Sjena koja sve to obavija, kao što plašt s druge strane obavija Marijin kip, nudi nam sliku nestalnoga, kao sliku našega života koji je smrtan i prolazan poput same sjene. Jedino što je jasno, svijetli je rubac oko lica Madone, dok je sve drugo stopljeno sa zemljanom podlogom.
6. Iza zaštite fotografija je slike sv. Marije s Isusom, autora Jose Špralje, postavljena u Perivoju Gospe od Zdravlja kao zavjetna slika, zaštićena mrežastom rešetkom. Na podlozi plave, gotovo modre boje, prvo što primjećujemo je činjenica kako je i mrežom zaštićenoj Gospi, vjernik ipak pronašao način postaviti cvijeće kao znak zahvalnosti. Eto, i u ovoj činjenici, kao i u samoj slici nema ničeg materijalnoga, tako da na izuzetno dubokoj plohi plavoga prostora i obična zaštitna mreža asocira na kristalno čisto i hladno zviježđe. Pomaže nam to i da tako brzo, bez zapreka, dođemo do Gospinih plavih očiju i djeteta Isusa, također tako da – što više tonemo u njima, one su nam sve dalje i dalje, neprestano uzmiču. Sve se izgubilo, čak i zid na kojemu je to naslikano jer je boja dematerijalizirala zid, pa nam je nedohvatljiva Gospa sasvim blizu. Još bliži nam je malahni Isus koji je prigrlio majku, sav u plavo-crvenim bojama istine, pa nam se čini da se već u slici njegova djetinjeg ruha nadmeću nebo i zemlja.
7. Raspelo plovi fotografija je koja je snimljena na brodu, u vožnji, očito nakon obavljene procesije brodovima. I ovdje vidimo simbole vjere u svakodnevnoj situaciji. Privlači pažnju raspelo i skup križeva koji se odvoze, kao i nesvakidašnji ambijent u kojem se ovo događa: uvala, brod i otvoreno more. Bitan je odnos križa s razapetim Kristom i tri ophodna križa koja svojim trojstvom do kraja potenciraju Krista i njegovo raspeće. Tri izdvojena križa upozoravaju na ponavljanje i muku, na stvaranje onoga Jedinoga, te na pozadini azurne pučine potvrđuju misterij razapetoga i kozmički smisao muke. Kristovo tijelo u prvom planu i u vidljivom obliku pribijeno na križ sažima univerzum. A Krist raširenih ruku, u čijoj pozadini na horizontu vidimo kopno dviju strana uvale, kao da želi sve to približiti i povezati, sačuvati nas od otvorena prolaza u magle horizonta. Krist je tu sve u jednom, i lađa, brod, dakle crkva, i križ, i jarbol, dok tri križa do njega mogu biti sidra, ali i trozubi, dakle sve ono što ovi simboli predstavljaju dok se međusobno prožimaju u našem duhovnome životu.
