Više od 100 godina Nobelova nagrada predstavlja najprestižnije priznanje za ono najbolje što ljudi mogu stvoriti – od književnosti do znanosti i koja se dodjeljuje “osobi koja je napravila najviše ili najbolje u ime bratstva među nacijama, za smanjenje ili ukidanje vojski i promociju mira u svijetu” kako piše u oporuci njenog osnivača Alfreda Nobela. Ipak, podrijetlo ove prestižne nagrade i život njenog osnivača pričaju potpuno drugačiju priču, protkanu smrću tisuća ljudi.
Alfred Bernard Nobel rođen je 1833. godine u Stockholmu. Njegov otac Imanuel bio je inženjer koji je mnogo putovao. Obitelj se preselila u Rusiju 1842. gdje je Nobel stariji nadgledao proizvodnju podvodnih mina u čijem je konstruiranju i sam sudjelovao i gdje su Alfreda podučavali najbolji privatni učitelji tog vremena.
Satovi koje je mladi Nobel pohađao obuhvaćali su kemiju, fiziku, ali i pet suvremenih jezika. Tijekom studija u Parizu, Alfred je upoznao talijanskog kemičara Ascentija Sobrera koji je 1847. godine izumio nitroglicerin – bezbojnu, masnu, eksplozivnu tekućinu dobijenu nitracijom glicerola.
Iako je nitroglicerin smatran suviše nesigurnim da imao bilo kakvu praktičnu primjenu, obitelj Nobel je bila oduševljena. Alfreda je, kao i njegovog oca, jako zanimala upotreba eksploziva u građevinarstvu, posebno na američkom tržištu koje je bilo u razvoju, pa su nastavili istraživati mogućnost komercijalne primjene nitroglicerina.
Njihovi eksperimenti donijeli su samo smrt – 1864. godine Alfredov mlađi brat Emil kao i još nekoliko desetina ljudi poginuli su u eksploziji u jednoj od obiteljskih tvornica u Švedskoj. Čak i nakon ovoga, Alfred je tražio način da upotrebu ovog eksploziva učini što sigurnijom.
Nesreće su se redale. Eksplozija u tvornici u San Franciscu odnijela je živote još 15 ljudi. Konačno, 1867. godine Alfred Nobel je otkrio da je eksploziv siguran ako ga apsorbira “infuzorna zemlja”. Mješavina je prodavana u šipkama premazanim voskom koje su mogle raznijeti i stijene. Nobel je svoj izum nazvao „dinamit“ po grčkoj riječi “dunamis” što znači “moć”.
Dinamit je donio revoluciju u građevinarstvu – željezničke kompanije su sada mogle probijati planine i otvarati nove puteve kroz do tada nepristupačne krajeve. Nobel je na bazi osnovnog izuma registrirao ukupno 355 patenata, a profitirao je i iz naftnih polja koja je posjedovao u Rusiji. Postao je jedan od najbogatijih ljudi tog vremena.
Dinamit je naravno imao i druge načine primjene i nije prošlo mnogo prije nego što su vojne sile shvatile da ga mogu koristiti u ratne svrhe. Iako je Alfred Nobel bio u svijetu poznat kao pacifist, pitanje je li odobrio upotrebu dinamita u vojne svrhe i danas je predmet rasprava.
Ipak, jedno je sigurno – Nobel je za života saznao šta drugi zaista misle o njemu 1888. godine kada je umro njegov brat Ludvig. Novinarskom greškom, pronijela se vijest da je zapravo Alfred umro, a znanstvenika je duboko pogodilo ono što je štampa tog vremena napisala o njemu. U jednom francuskom listu objavljen je nekrolog za njega pod naslovom “Trgovac smrću je mrtav”.
Alfred Nobel je bio užasnut onim što je pročitao jer je vjerovatno tek u tom trenutku u potpunosti shvatio kako će ga svijet upamtiti. Od tada je bio opsjednut time što će ostati iza njega.
Godinu prije nego što je umro 1896. Nobel je promijenio svoju oporuku tako što je veći dio svog bogatstva vezao za osnivanje fonda koji bi dodjeljivao nagrade u pet kategorija od kojih je jedna bila ona za očuvanje mira. I tako je nastala Nobelova nagrada.