Koze u ilegali – čudan zakon iz sredine 20. stoljeća

Od završetka Drugog svjetskog rata, preciznije od 1947. godine, pa sve do otprilike 1970. godine u bivšoj Jugoslaviji  koze se nisu uopće spominjale. Kao da je njihovo ime bilo zabranjeno. Kao da nikada nisu ispunjavale vrleti Like, Dalmatinske zagore, Velebita, Hercegovine,  Crne Gore, Kosova, itd.

Tek od 1970. godine tu i tamo se piše o tim “sirotinjskim majkama”, ali je to uvijek bilo biranim riječima.  A onda su polako počele priče o kozama koje su zakonskim propisima od 1947. godine zabranjene i jednostavno smaknute protiv volje gorštaka koji su živjeli po rasutim siromašnim selima u kršu. Ondašnja milicija je ne jednom pravila zasjede po šikarama i pucala na koze. Tako su koze otišle u ilegalu.

Dakle, odmah nakon rata domaće koze su zabranjene i nad njima je izvršen genocid.

Tijekom 1931. godine koza je u bivšoj  Jugoslaviji bilo preko 3 milijuna, a onda su odjednom nestale. Tako je život siromašnih sela izmijenjen nagore, velika stada koza su nestala, nestalo je mlijeko, meso, koža. Država se branila time da je koza neviđena štetočina, da joj u uništavanju šuma nitko nije ravan. Tud kuda ona prođe ne ostaje ništa, ona obrsti svaku šumu i iza sebe ne ostavlja ništa. Ne jede samo lišće, jede i tanke grane, jede ukratko sve čega se dočepa. Sa svojim zubima kao najoštrijim škarama uništava sve.

To je bilo zaista čudno. Država je ubijanjem koza mislila zaštititi šume, ali su ostali gubari i požari. Sa tri milijuna koza brojka je spala na nekih 400.000 (možda i manje), dok je u Europi taj broj samo rastao. Kao da Europa nije imala šuma? Njima koze nisu smetale.

Ipak, genocid nad kozama nije bio potpun, računa se da su seljaci mnoštvo koza posakrivali, a tko zna koliko stada je primjerice, protjerano u Grčku. Šumari su imali naređenje da ubijaju one koze na koje naiđu, ali dobar broj njih oglušio se o te naredbe.

Tim više što je u tim vrletima seljacima koza bilo nešto najsvetije. Uz to, mlijeko do koze je bilo izuzetno dobro, malo je poznato da je koza možda i jedina životinja koja ne može  oboliti od tuberkoloze.

I tijekom sedamdestih godina koze su još uvijek bile zabranjene, ali gotovo nitko više nije obraćao pažnju na to. Pored puteva one su mirno brstile, ali nisu imale rogove. Domaćini su ih jednostavno prestrugali i umješali među ovce. To se moglo samo s bijelim ovcama jer bi se tad moglo reći da su to “Sanske” koze. O čemu se radi?

Obične koze su postupno nestajale, sve više je bila prisutna tzv. Sanska koza – dobila ime po zelenoj dolini Sani u Švicarskoj. Prema domaćem zakonu to je plemenita vrsta koze i ona se smjela držati u stajama, torovima i ograđenim prostorima pod nadozorom da ne izađe i ne obrsti okolinu. Stoga su seljaci običnoj kozi (bijeloj) odsjekli rogove i ona bi postajala slična Sanskoj. Onim šarenim se to nije moglo raditi.

Ta Sanska koza je ovdje brzo prihvaćena jer se mogla lako i brzo nahraniti, nije birala hranu, davala je najmanje 800 litara mlijeka godišnje tako da je jedna takva koza za jednu obitelj bila dovoljna.

Inače, kazne za držanje običnih koza nisu bile naivne, tko drži kozu koja nije Sanska morao je platiti novčanu kaznu ili otići zatvor do 30 dana. Svako stado običnih koza se oduzima i prodaje, a novac uplaćuje općini.

Srećom, toga se malo tko držao. Inače bi se općinska dvorišta odmah zabijelila od stotina koza, a ni svi domaći zatvori ne bi bili dovoljni za zatvaranje svih  kozara.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...