Prve asocijacije na Staru Grčku obično su filozofi, prosvjećeni političari i prelijepa umjetnička djela. Međutim, ova drevna civilizacija imala je svoju mračnu stranu – vjerovanje u podzemni svijet prepun demona, duhova i raznih drugih aveti, od kojih su zazirali svi.
Ništa nas ne može bolje upoznati s ovim mističnim i zastrašujućim aspektom života u Staroj Grčkoj, kao ritual farmakos – ceremonija koja je održavana na godišnjem nivou od 8. do 5. stoljeća prije nove ere.
Podrijetlo i detalji rituala su misteriozni, a postojeći povijesni izvori nude samo djelić priče. Ipak, znamo da je u to doba tijekom razdoblja bolesti i gladi, svaki grčki grad birao najružnijeg stanovnika koji je u ritualu imao ulogu “farmakosa” – “ružnog” u ovom slučaju deformiranog na neki način, u ovom slučaju gotovo sigurno pripadnika nižih slojeva društva.
Ta osoba bi na neko vrijeme dobijala hranu o trošku društva i to najveće delikatese dostupne u to vrijeme – smokve, kolačiće od ječma i sireve. Kasnije, on ili ona, bili bi provođeni kroz grad i zvjerski prebijani granama.
Sudbina ovih nesretnika uglavnom je ovisila o lokalnim tradicijama. U nekim mjestima samo bi bili prognani, dok bi u nekima farmakos bio kamenovan do smrti, zapaljen ili bačen s litice. U Ateni je, recimo, ritual obilježavan tijekom godišnjeg Targelija festivala.
Teško je naći odgovor na pitanje zašto bi društvo žrtvovalo svoje “ružne” članove. Prije svega, stari Grci bili su opsjednuti čistoćom, a oni koji su odstupali od instucionalnih normi i promatrani su kao prijetnja.
Fizičke nesavršenosti smatrane su pokazateljem moralnih nedostataka i zato su djeca s posebnim potrebama napuštana i izbacivana van gradskih zidina.
Drugo, grčka mitologija na mnogo mjesta pokazuje da žrtvovanje pojedinca daje moć da se spasi cijela zajednica, što je odraz iz precivilizacijskih tekovina u kojima je pleme opstajalo tako što je žrtvovalo najslabije članove.
Ritual farmakos imao je i funkciju katarze, pročišćenja od grijeha kompletnog društva. Iz same riječi farmakon, izvedena je engleska riječ “farmacija” koja istovremeno označava i otrov i lijek. U njoj je sadržana dvojaka priroda farmakosa: on je bio istovremeno i krivac za sva zla koja pogađaju društvo, ali i njegov spasilac. Baš zato je i prije žrtvovanja čašćen najboljom hranom.
Naravno, eliminacijom farmakosa nisu se mogli riješiti problemi društva, ali je zato taj ritual ublažavao tenzije koje su se gomilale tijekom teških vremena i izbjegavana je mogućnost kaotičnog i nekontroliranog krvoprolića.
Praksa je nezamisliva u većini suvremenih kultura, ali sama njegova suština nije nestala. Često se kompletne zajednice okreću protiv najslabijih grupa – nemoćnih, beskućnika, izbjeglica. Poput starih Grka, ljudi i danas projektiraju najstrašnije aspekte sebe i društva kojem pripadaju u nekog pojedinca ili grupu. Ta sila koja i danas oblikuje ponašanje ljudi može imati dalekosežnije posljedice od linča rulje.