Na današnji dan, 3. siječnja 1892., prije pune 124 godine, rođen je zasigurno najutjecajniji pisac prošloga stoljeća John Ronald Reuel Tolkien, zaslužan za svima nam dobro poznat svijet Međuzemlja u koji je smjestio svoja brojna djela, prije svega “Gospodara prstenova” i “Hobita” čijim smo ekranizacijama na početku 21. stoljeća i svjedočili.
Tolkienova obitelj njemačkog je porijekla, a neki izvori spominju čak i plemićko porijeklo toga prezimena, povezujući ga čak i s kućom Hohenzollern, njemačkom vladarskom dinastijom koja je vladala Pruskom, Njemačkom i Rumunjskom. Ipak, sam J.R.R. nikada nije nosio plemićku titulu, pa čak ni onu “viteza” kakva se obično dodjeljuje zaslužnim pojedincima od strane britanske krune, no, to ne znači da su njegovi počeci bili siromašni, već upravo suprotno.
Tolkien je rođen materijalno potkovanoj obitelji. Otac Arthur bio je bankovni menadžer, a majka Mabel držala je sva četiri zida kuće. Malo je poznato kako Tolkien nije rođen na “Otoku”, već u gradu Bloemfontein u Slobodnoj Državi Oranje, britanskoj južnoafričkoj koloniji. Dvije godine nakon Johnova rođenja, rođen je i Hilary Arthur, njegov mlađi brat.
Tu stvari kreću nizbrdo za Tolkiena – u njegovoj trećoj godini, dok se ostatak obitelji nalazio u posjetu obitelji u Engleskoj, umire mu otac, a obitelj ostaje bez prihoda. Radi toga, majka Mabel seli u kuću svojih roditelja, no ne zadugo pa se nakon značajnijeg “seljakanja” konačno s djecom nastanjuje u Sareholeu, današnjem Hall Greenu. Upravo će taj kraj ponajviše inspirirati Tolkiena, do te mjere da će ime “Bag End”, naziv farme svoje ujne Jane, koristiti u svojim djelima (dom naših Bagginsa!).
Mabel Tolkien svoju je djecu podučavala kod kuće, a John je dobivao redovite lekcije iz botanike i latinskog, s tim da su mu se potonje lekcije posebno svidjele radi čega je razvio ljubav prema jezikoslovstvu koja će u kasnijim stadijima života uroditi time da danas Tolkiena znamo kao autora brojnih savršeno razrađenih fikcijskih jezika.
Još je jedna anegdota vezana uz taj latinski jezik, a veže se uz Drugi vatikanski koncil koji je, među ostalim, donio i odluku o služenju mise na narodnom jeziku. J.R.R. Tolkienu se to nije previše dopalo te je protestno, prema sjećanjima njegova unuka Simona Tolkiena, u Crkvi glasno vikao odgovore na latinskom, pokušavajući nadglasati “priprosti” engleski jezik.
Upravo je katolička vjera još jedna od stavki koje su uvelike obilježile Tolkienov život. Bio je predani Katolik do smrti do te mjere da je uvjerio C.S. Lewisa, autora Kronika iz Narnije i velikog prijatelja, da odbaci ateizam i pređe na kršćanstvo.
Zbog katoličke vjere na koju je njegova majka Mabel 1900. godine prešla, njena baptistička obitelj uvelike je protestirala pa nije ni čudo da je, zbog svega nagomilanog, i umrla 1904. od dijabetesa u svojoj 34. godini života. Tako su 12-godišnji John i 10-godišnji Hilary postali siročad.
– Moja draga majka bila je mučenica i ne događa se uvijek da Bog tako olako podari put svojim velikim darovima kao što je to napravio s Hilaryjem i sa mnom, podarivši nam majku koja se ubila od rada i muke da bi osigurala očuvanje naše vjere, napisao je J.R.R. Tolkien devet godina nakon njene smrti.
Svećenik Francis Xavier Morgan dobio je nakon smrti Mabel skrbništvo nad dječacima, a i o njemu je Tolkien pisao kao o dobrom čovjeku, iako se nije ograničavanju u isticanju razlika između svojeg liberalnog odgoja koji je iznenada bio suočen s krutim crkvenim konzervativizmom. Ipak, Crkva mu je omogućila daljnje školovanje, a osim te religiozne institucije zadužene za slavljenje života, druga mi je majka postala vojska, institucija smrti, s kojom je “obišao svijet”, kako to inače bude.
Ipak, u Prvi svjetski rat ipak nije otišao dobrovoljno, odlučivši prije toga vjenčati svoju jedinu i dugogodišnju ljubav, tri godine stariju Edith Mary Bratt, koju je upoznao sa svojih 16 godina. Ljubav su ozakonili u ožujku 1916. godine, a već u lipnju John Ronald morao je poći u rat.
U jednom od svojih pisma, Tolkien je izrazio divljenje svojoj ženi na samoj volji da se uda za nekoga bez posla, s malo novca i bez ikakvih izgleda u životu, osim onoga da će biti ubijen u “Velikom ratu”. Na našu sreću, u ratu ga smrt nije snašla, što se ne može reći za njegove ratne drugove koji su, uglavnom svi do jednoga, poginuli. Loše zdravlje spasilo je J.R.R.-a od slične sudbine te je upravo radi toga vraćen u Englesku na čijem je tlu nastavio služiti do 1920. godine, skinuvši se iz vojske s činom poručnika.
Od 1920. godine vraća se jezikoslovstvu, prevođenju književnih radova, ali i pisanju. Za potonje je najplodonosniji bio njegov posao profesora pri sveučilištu Pembroke (zaposlen 1925. godine) gdje je napisao Hobita i prva dva sveska Gospodara prstenova.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Tolkienu nije bila uručena puška u ruke, već je radi svojega zanimanja zaposlen na razbijanju neprijateljskih kodova, ali, može se reći nevoljko. Tu pronalazimo još jednu zanimljivu anegdotu iz njegova života.
Naime, prilikom prijavljivanja na instrukcije iz razbijanja koda, Tolkien je kraj svojega imena napisao “keen” što na engleskom znači voljan, no Anders Stenström, Tolkienov učenjak, pretpostavio je kako to nije bio izraz Tolkienova interesa za posao, već jednostavno uputa kako izgovoriti njegovo prezime (da, Tolkienovo prezime izgovara se Tolkin). Ovakva pretpostavka, sudeći po J.R.R.-ovom odnosu prema životu, čini se u potpunosti točnom pa ni ne čudi da je od vojske dobio odbijenicu za obavljanje posla na koji se prijavio. Srećom, budući da mu je to dalo više vremena da piše i bavi se drugim plodonosnim stvarima.
John Ronald Reuel Tolkien bio je otac četvero djece, od kojih su tek Christopher, koji je zaslužan za dovršavanje brojnih nedovršenih djela svojega oca, te Priscilla Mary Anne na životu. Upravo su njegova brojna djeca bila poticaj Tolkienu za pisanje jer su i Hobit i Gospodar prstenova isprva bili samo “priče za laku noć”, a kasnije su postali izvor zabave za cijeli svijet.
Tolkien je umro 1971. godine, u svojoj 82. godini života, dvije godine nakon Edith. Unuk Simon o njegovim posljednjim godinama je zapisao sljedeće:
– Moja baka umrla je dvije godine prije moga djeda, a on se vratio živjeti u Oxford. Sveučilište Merton dalo mu je sobe baš iznad Ulice High. Odlazio sam tamo često, a on me vodio na ručak u hotel Eastgate. Ti ručkovi su bili zbilja divni za 12-godišnjeg dječaka koji je provodio vrijeme s djedom, ali on se nekad činio jako tužnim. Jednom mi je rekao koliko mu je nedostajala baka. Mora da je bilo jako čudno za njega biti sam nakon što je bio u braku preko 50 godina.
Nakon Edithine smrti Tolkien je na njen nadgrobni spomenik ugravirao ime Lúthien, a nakon njegove smrti, na isti spomenik ugravirano je ime Beren. Svjedočanstvo je to vječne i besmrtne njihove ljubavi koja je i prenesena u Tolkienov književni rad u kojemu su Beren i Lúthien Tolkienu značili isto onoliko koliko su Shakespeareu značili Romeo i Julija.
A baš kao ljubav Johna Ronalda i Edith, odnosno Berena i Lúthien, besmrtna su i djela koja je Tolkien napisao, a koja su podjednako izvor zabave brojnim čitateljima, ali i inspiracije mnoštvu pisaca koji upravo u riječima J.R.R. Tolkiena traže onu stvaralačku iskru koja naizgled više nikada neće zasjati onako kako je zasjala u pričama o Međuzemlju.
