Veo tajni i misterioznosti koji obavija ustanovu koju nazivamo Vatikanska banka razlog je zbog kojeg su mnogi uvjereni da je to institucija koja drži gotovo pola svijeta i tajno upravlja zemaljskom kuglom, ili barem to pokušava.
Ali, evo sedam činjenica za koje znamo da su baš to, činjenice:
1. Premda je u pitanju banka u privatnom vlasništvu, svrha njenog postojanja nije identična svrsi postojanja ostalih banaka. Posao ove institucije je da prikuplja sredstva i resurse koji pripadaju drugim vjerskim ustanovama Rimokatoličke crkve, i da potom njima upravlja. Što više zaradi ulaganjem u unosne poslove, to više uloži u širenje rimokatoličanstva.
2. Nitko nema predstavu o tome što sve Vatikanska banka drži u svom vlasništvu, kakvo je njeno financijsko stanje, niti koje su joj sve aktivnosti. Sve to je potpuno tajno i poznato je samo papi i kardinalskoj komisiji koja ju nadzire. Pretpostavlja se međutim da postoje njene “masovne” investicije u bankama i trgovinskim korporacijama širom svijeta, posebno u Italiji.
3. Službeni organ Komunističke partije Velike Britanije optužio je Vatikansku banku da je CIA preko nje financirala poljski sindikat “Solidarnost” osamdesetih godina, kao “dio finalne ofenzive protiv Sovjetskog Saveza“. Čak i da je to istina, borba protiv komunizma je legitimna kao i borba protiv kršćanstva (što su komunisti definitivno radili). Sve ovisi o kutu gledanja!
4. Vatikanska banka se uopće ne zove Vatikanska banka. Njeno službeno ime je “Institut za religijske poslove”, na talijanskom jeziku: “Istituto per le Opere di Religione”. Vrlo zanimljivo imenovanje ustanove kojoj je osnovna djelatnost baratanje novcem!
5. Premda većina ljudi misli da je Vatikanska banka neka tisuću godina stara institucija, to nije slučaj. Osnovana je 27. lipnja 1942. godine od strane pape Pija XII i u sebe je apsorbirala “Administraciju za religijske poslove” koja je nastala iz istoimene komisije koja je osnovana 1887. godine.
6. Talijanske vlasti su poslije Drugog Svjetskog rata mnogo puta vodile borbu s Institutom za religijske poslove zbog pranja novca, ali nikada s nekim konkretnim uspjehom.
7. Najveći politički i financijski skandal u poslijeratnoj Italiji imao je veze s Vatikanskom bankom.
Naime, 1982. godine predsjednik Instituta za religijske poslove je bio nadbiskup Paul Marcinkus koji je dao pismenu podršku Banci Ambrosiano – kojom je predsjedavao Roberto Calvi, kasnije prozvan “Božji bankar” – iako je bilo očigledno da će doživjeti kolaps. U tom trenutku, Vatikanska banka je držala oko 10 posto dionica Banke Ambrosiano.
Calvi – inače član masonske lože “P2″ (Propaganda Due) koja je djelovala pod jurisdikcijom Velikog orjenta Italije do 1976. godine, nakon čega je radila tajno, što je bilo suprotno ustavu i zakonu na Apeninima – osuđen je zbog kršenja talijanskih zakona, ali je pobjegao iz Milana u Englesku putujući s lažnom putovnicom.
Nekoliko dana kasnije pronađen je mrtav u Londonu. Samo ime tog mosta, “Crni fratri”, mnogi su vidjeli i vide kao dokaz upletenosti Vatikanske banke u njegovu smrt. Međutim, mafijaški doušnici su od početka devedesetih naovamo priznali da je ubijen od strane mafije jer je zbog njega njihova ogromna količina novca propala.
Inače, talijanski sud je 1987. godina izdao nalog za hapšenje i samog nadbiskupa Marcinkusa, ali je ovaj to izbjegao tako što jednostavno nije napuštao zidine Vatikana četiri godine, dok nalog nije povučen.