Mnogim ženama na oblikovanje pojma princeze kao lijepe, elegantne žene odjevene u nezaobilaznu krinolinu nisu toliko utjecale bajke koliko serija filmova o carici Sissi koju je utjelovila prekrasna Romy Schneider. Ljepota, krinoline, dijamanti, život u raskoši – Sissi je naoko živjela u bajci. No nasuprot ideji o bajkovitom životu stajala je mnogo okrutnija stvarnost.
Iako je postala austrijskom caricom, Elizabeta od Wittelsbacha širom je Europe postala poznata zbog svog nekonvencionalnog ponašanja. Ona je još jedan primjer kako princeze u stvarnosti češće dočekaju tragičan umjesto bajkovitog kraja.
Sve je počelo u kolovozu 1853. godine kada je nadvojvotkinja Sofija, majka austro-ugarskog cara Franje Josipa I., pozvala Ludoviku, svoju sestru, i njezinu kćer Helenu u svoju ljetnu rezidenciju u gradiću Bad Ischl, a na putovanju im se pridružila i petnaestogodišnja Sissi. Plan je bio da se car Franjo upozna s Helenom, tada 23-godišnjakinjom, kako bi s njom kasnije stupio u brak. Međutim, car je od trenutka kada su stigli vidio samo mladu Sissi, pa se par vjenčao godinu dana kasnije.
Stvarni život nije bio bajka, Elizabeta se vrlo brzo susrela s problemima. Bezbrižan život u provinciji morala je zamijeniti krutim dvorskim protokolom i vrlo se teško na to privikavala. Franjo Josip je volio svoju ženu, ali upravljao je carstvom od 50 milijuna ljudi i nije imao previše vremena za Sissi koja je bila usamljena i osjećala nostalgiju za Bavarskom. Cijelog života Sissi je mrzila Beč i dvorsku svitu. Arogancija kojom je habsburški klan s visine gledao na mladu caricu učinila ju je još stidljivijom, vrlo malo je govorila, a u očima slugu bila je malo glupasta.
Problema je imala i sa svekrvom, nadvojvotkinjom Sofijom koja je smatrala da mlada carica ima samo jednu obvezu — rađati djecu. U kratkom razdoblju ona je rodila troje djece: 1855. godine Sofiju koja je iznenada umrla u dobi od dvije godine, sljedeće godine Gisele i očekivanog nasljednika krune Rudolfa 1858. godine.
Sofija joj je zabranjivala sve ono u čemu je mlada Sissi uživala – odlaske u kupovinu, izlete na selo, pijenje piva. Čak joj je, nedugo nakon rođenja, oduzela vlastitu djecu i promjenila im imena! Franjo Josip nije činio ništa kako bi spriječio majčino maltretiranje vlastite supruge, pa je ona utočište od svekrvinog maltretiranja tražila u privatnim apartmanima. U takvoj situaciji, Sissi se fokusirala na jedinu stvar koju je mogla kontrolirati – vlastitu težinu, te je patila od onog što danas poznajemo pod pojmom anoreksije. Opsesivno je vježbala i jedva išta jela: na visinu od 168 centimetara imala je svega 47 kilograma!
Ubrzo nakon Rudolfova rođenja brak carskog para počeo je upadati u sve veće probleme, Sissi navodno nije više željela rađati, svome je mužu čak našla ljubavnicu, upoznala ga je s glumicom Katarinom von Schratt kako ona više ne bi morala s njime dijeliti intimnosti, a uz to je i njezino ponašanje postajalo sve čudnije (u povijesti njezine obitelji Wittelsbach bilježeni su slučajevi mentalnih problema).
Željela je pobjeći iz Beča, biti što dalje od dvora, zbog zdravstvenih razloga krenula je na putovanja posjećujući Madeiru, Mađarsku, Englesku i Krf gdje je sagradila dvorac koji je nazvala Achilleion, ali je poslije za njega izgubila zanimanje pa ga je kupio njemački car Vilim II. U Veneciji i Reichenau an der Raxu susretala se s djecom, ali se nije vraćala u Beč sve do 18. kolovoza 1862. godine, na rođendan svog supruga, a i tada je došla samo zato što ju je na to natjerao njezin otac. Beč je tada vidio novu Sissi, 24-godišnja carica se promijenila, imala je puno više samopouzdanja, bila energičnija i znala je kako dobiti ono što želi. A njezina iznimna ljepota dosegnula je vrhunac.
1865. godine pokazalo se kako je učitelj mladog princa Rudolfa, kojeg je najvojvotkinja Sofija osobno odabrala, prevarant. Sissi je njezinu grešku odlučila iskoristiti kako bi se izborila za sebe – mužu je postavila ultimatum zahtjevajući da ona i samo ona bude odgovorna za sve odluke koje se tiču nje i njihove djece. Franjo Josip napokon pristaje, i moć stroge Sofije polako počinje blijedjeti. Nakon perioda duboke nesreće, za Sissi su došli nešto bolji dani, a svojom je ljepotom, inteligencijom, jednostavnošću i dobrotom osvojila svih koji su je imali priliku upoznati – od pruskih generala do bolesnih i ranjenih. Govorila je nekoliko jezika, između ostalih njemački, francuski, engleski, mađarski i grčki. Počela se zanimati za politička pitanja, a posebno je značajnu ulogu imala u sklapanja austro-mađarske nagodbe kojom je Mađarima omogućeno samoupravljanje. Ovo je rješenje odgovaralo svim stranama, u tolikoj mjeri da su Franjo Josip i Sissi okrunjeni za kralja i kraljicu Mađarske 8. lipnja 1867. Zbog toga je sve više vremena provodila u Mađarskoj, a treću je kćer, Mariju Valeriju, rođenu u tom periodu, tamo odgajala samostalno.
Nakon 1870. Sissi se povukla iz javnog života te se vratila svojoj dječjoj ljubavi – konjima. Zime je provodila loveći lisice u Engleskoj i Irskoj, a kada je zbog išijasa morala prestati jahati, okrenula se poeziji, putovanjima i čitanju. Međutim, nesreća je njezinu obitelj i dalje pratila.
Princ Rudolf zaljubio se u mladu Mariju Večeru, te je od pape tražio poništenje braka s princezom Stephanie, kako bi se njome mogao oženiti. Papa je zahtjev odbio te o svemu obavjestio njegova oca. Nakon žestoke svađe, u kojoj je Franjo Josip sinu rekao da nije dostojan trona, s nesuđenom je ljubavi sklopio suicidalni pakt – 30. siječnja puškom je presudio prvo njoj, a zatim i sebi. Vijest o smrti jedinog sina dotukla je carski par. Sissi se krivila što sinu nije pokazivala više pažnje, te da je pravi krivac za njegovu smrt mentalna bolest koju je od nje nasljedio. Od tada je Sissi do kraja života nosila samo crninu.
Posljednjih je deset godina Sissi provela neumorno putujući, a iako je nominalno i dalje bila carica, odbijala je policijsku pratnju i zaštitu, što ju je naposljetku koštalo života. 10. rujna 1898. godine, dok je boravila u Ženevi, u prsa ju je ubo Luigi Luccheni, iako mu prvotna meta uopće nije trebala biti ona. Naime, Lucheni je namjeravao ubiti francuskog vojvodu od Orleansa, no ovaj je promjenio raspored putovanja i nije doputovao u Ženevu. Kada je u novinama pročitao da u gradu boravi carica Sissi, odabrao je nju za svoju metu, te ju je probo tankom turpijom. Ona nije bila svjesna ozbiljnosti ozljede zbog vrlo stegnutog korzeta, pa je nastavila dalje i ukrcala se na parobrod. Tek je tada osjetila jaku bol, budući da je oštrica probila srce. Iskrvarila je u hotelskoj sobi nekoliko sati nakon atentata. Uz carske počasti pokopana je 17. rujna 1898. godine u Beču u kripti koja je stoljećima bila posljednje počivalište članova carske obitelji. Za njom je žalio cijeli Beč, jer premda je mislila kako je ljudi ne razumiju i ne vole, bila je obljubljena u narodu i bliža običnim ljudima nego dvorskoj eliti.
Iako je imala određenih psihičkih problema – borila se s depresijom (danas se uvriježio izraz Sissin sindrom za oblik depresije kojeg razvijaju neobično aktivni ljudi), daleko od toga da je bila luda – naprosto, bila je žena daleko ispred svog vremena, što je u to doba bilo još veći „grijeh“ negoli je danas. Raskoš i bogatstvo nisu je učinili sretnom – čitav je život tražila samo mir i slobodu, a jedino to, nažalost, nikad nije mogla imati.