Ulaskom Hrvatske u EU postali smo dio ogromnog tržišta s velikom proizvodnjom hrane, a zbog otvaranja tržišta bez carina dozvoljen je uvoz ogromnih količina jeftinih proizvoda koji se slabo kontroliraju. Oni su uglavnom zdravstveno ispravni, ali kada se radi o kvaliteti hrane, vrlo često čujemo kako su kontrole vrlo slabe i kako se danas više vjeruje onome što piše u popratnoj dokumentaciji nego što se proizvodi fizički na tržištu uzimaju i kontroliraju u laboratorijima da bi se dobio stvaran i širok uvid u kvalitetu onoga što se prodaje hrvatskim građanima.
Sporadično, kada se dogodi neki incident s hranom, poput aflatoksina ili krivih deklaracija maslinova ulja, vina i slično, do medija dođu podaci o kontroli onoga što se u Hrvatskoj prodaje. Brojke o izuzetno malom broju uzoraka, a ove teme uvijek dignu veliku prašinu, iznenade nas. Danima se piše o toj temi i ona po inerciji padne u zaborav do neke iduće teme. Magična riječ pri objavi takvih podataka jest monitoring. Naime EU propisi obvezuju nas da kontroliramo od pet do maksimalno deset posto nečega, napravi se godišnji plan kontrola, odredi broj uzoraka, a pojačane kontrole idu tek kad se dogodi neki incident (poput aflatoksina u mlijeku). Uz monitoring magična je riječ nametnuta od EU postala i samokontrola, odnosno mantra kako su subjekti u proizvodnji hrane i njezinu stavljanju na tržište odgovorni za ono što nam prodaju. No možemo li vjerovati u to?
Mi u Hrvatskoj smo tako nedavno doznali da je od 20 ekstradjevičanskih maslinovih ulja, sedam u proizvodnji i 13 u maloprodajnim trgovačkim lancima koje je lanjske godine kontrolirala poljoprivredna inspekcija, čak šest njih palo na ispitu kakvoće. Od devet ispitanih ulja lani proizvedenih u Hrvatskoj, čak četiri nisu odgovarala parametrima kvalitete, autentičnosti i senzorskom ispitivanju. Ništa bolja situacija nije ni s vinima. Tijekom obilježavanja Vincekova, domaći vinari su svi odreda najavili odličnu vinarsku 2015. godinu, s velikom proizvodnjom i dobrom kvalitetom vina
Ali, upozoravali su kako jeftino uvozno vino sumnjive kvalitete uništava hrvatsko tržište i vinari očekuju efikasniji rad inspekcija, te su svi pozivali državu da stane u zaštitu domaće proizvodnje. Ilustracije radi treba reći da su Hrvati do kraja rujna 2015. godine popili 223.631 hektolitar vina iz uvoza, što je gotovo identično uvozu za cijelu 2014. godinu. Osim ogromnih količina iz uvoza vinare brine činjenica da je lani čak 88% uvoznog vina bilo u cjenovnoj kategoriji od 0,37 do jednog eura, dok čak negdje oko 90% uvoza vina dolazi po cijeni od 2 eura po litri vina. S pravom se pitaju kakve je kvalitete to vino i kako to da oni ne mogu postići istu takvu cijenu.
Ministarstvo zdravlja dalo je medijima podatke kako su primjerice u 2014. i 2015. godini obradili oko 700 uvoznih pošiljki. U 2014. obradili su 335 uvoznih pošiljki od kojih je 46 laboratorijski analizirano, a u 2015. od 361 u laboratorij su poslane 52. Na svih 696 pošiljki obavljen je dokumentacijski pregled. Svi ispitani uzorci bili su sukladni deklaraciji, međutim nemamo točnu evidenciju koliko ih se odnosilo na parametre kvalitete, a koliko na parametre zdravstvene ispravnosti. Ali oni ne kontroliraju kvalitetu. Kvalitetu vina pak nadziru inspektori iz Ministarstva poljoprivrede. A na toj adresi kažu da su lani slučajnim odabirom u maloprodaji ukupno uzorkovali 100 hrvatskih i uvoznih vina. Kod 74 uzorka parametri su bili sukladni deklaracijama, kod 22 odstupanja su se odnosila na alkohol i šećer, a za četiri rezultat još nije poznat.
Ostatak članka pročitajte na Agrobizu.