Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar (u pretplatničkom paketu i slobodnoj prodaji) gostovalo Gradsko dramsko kazalište Gavella iz Zagreba s predstavom Kolovoz u okrugu Osage američkog glumca i dramskog pisca Tracya Shanea Lettersa u režiji beogradske redateljice Slađane Kilibarde.
Kolovoz u okrugu Osage osvojio je Pulitzerovu nagradu i pet nagrada Tony, a kritičari su je proglasili i “najuzbudljivijom novom dramom koju je Broadway vidio posljednjih godina”. Ovaj zaista danas rijetko kvalitetan dramski tekst broadwayski je hit iz 2007. uprizoren na mnogim svjetskim scenama. Godine 2013. doživljava i svoju filmsku adaptaciju s Meryl Streep, Samom Shepardom i Julijom Roberts.
Čitao sam negdje da je dugo stajao u ladici bivšeg ravnatelja zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella Darka Stazića, ali dolaskom novog ravnatelja, glumcaBorisa Svrtana, drama napokon doživljava i svoju hrvatsku praizvedbu (godinu dana prije zadarske izvedbe) i od tada vrlo uspješno „živi“ na vlastitoj i gostujućim scenama.
Radi se o tužnoj, ciničnoj, mučnoj ali duhovitoj tragediji o obitelji Weston i njezinim disfunkcionalnim članovima. Svaki od njih duboko je nesretan. Otac Beverly je propali pjesnik posvećen alkoholu. Majka Volet je ovisna o tabletama i teško bolesna od karcinoma. Njihove kćeri, Barbara, Ivy i Karen, svaka na sebi svojstven način pokušavaju pobjeći od vlastite sudbine. Tu je Violetina sestra, Mattie Fae, njezin suprug Charlie i mali sin Charles, Barbarina obitelj i Karenin zaručnik. Drama zapravo započinje onda kada Beverly ode čamcem na „izlet“ uz jezero a završi „slučajno“ na dnu.
O redateljskim intervencijama Slađane Kilibarde nema se što pisati. Ona slijepo slijedi odličnog Lettsa, i tu se i da hoćeš ne može pogriješiti. Utjecaj nedavne filmske adaptacije itekako se osjeća i u interpretaciji glumaca i kod redateljice. Ali zašto ne?August:Osage je izvrstan film s odličnim glumcima i ako ih je nadahnuo do te mjere – palac gore. Izmjene scena u predstavi su lagane i dobro dramatuški posložene (dramatuški suradnik Dubravko Mihanović), glazba Pavla Miholjevića i Jura Ferina je dobro odabrana, primjerena i skoro neprimjetna. Kostimografija Marite Ćopo je dobro pogođena. Scenografija Valentine Crnković “diše” u svakom smislu te riječi. Veliki bijeli zastori, otvoreni prema gledalištu (pomiču se s vjetrom, kojeg pokretom stvaraju glumci). Bijeli zastori čine zidove i vrata Westonove kuće kroz koje se lako uđe, prođe ili pak ostane zauvijek. Nažalost, iako vizualno zanimljiva, scenografija ne slijedi ovaj izvrsni dramski tekst. Ako je bio cilj da bjelina i prirodna boja drveta (koja čini okvire scenskog prostora na kojim su obješeni zastori) rastereti tešku atmosferu drame, onda je scenografkinja uspjela u svom naumu. Ali atmosfera na kojoj Lettes s pravom inzistira i temelji dramu je mračna i zagušljiva. Violet ne otvara zastore da u kuću ne ulazi sunčevo svjetlo koje joj smeta. Ona i njezin suprug Beverly samo puše, piju, piju, piju puno, nezdravo se hrane, žive sami, u neredu, što se nažalost ovdje na sceni nije vidjelo. Scenografski je također izostavljen ključni element ove drame, a to su knjige, kojih je u didaskalijama puna kuća. A i Violet kaže više puta da ih se treba riješiti. Beverly Weston je inače nagrađivan pjesnik (jednom je nagrađen davnih šezdesetih, kaže Violet), zaljubljenik u T. S. Eliota, s piščevim citatom iz jedne od knjiga s police (koju Beverly čita i pokloni svojoj sluškinji) i započinje spomenuta drama. Ali ako bjelilo, kojim “diše” scena, nije uspijelo dočarati mračnu atmosferu obiteljskog doma, svjetlo Zdravka Stolnika to itekako dočarava. Svjetlo je toliko prigušeno, na trenutke čak i toliko minimalno da se glumci u nekim scenama jedva vide (a nije da se ne bi trebali vidjeti u tim scenama) iz sedmog reda partera zadarskog kazališta.
Glumački, iako nagrađena nagradom Hrvatskog glumišta, vrlo hvaljena za ulogu Vilolet Weston, prvaknija Dramskog kazališta Gavella, Anja Šovagović Despot(nesuđena Ministrica kulture) u zadarskoj izvedbi u više navrata igra Violet grlato, s viškom gesti i grimasa, ali u samom finalu, u zadnjim i ključnim scenama ipak pokazuje sav naslijeđen talent i time „kupuje“ gledatelja. Njezina mlađa kolegica,Bojana Gregorić Vejzović, kći u drami, Barbaru Fordhan igra uvjerljivo sve dok ne počne plakati. Čini mi se da Bojana bolje plače u sapunicama nego u kazalištu, dok je u scenama pijanstva (u kojima bi nam trebala naslutiti sličnu sudbinu svoje majke), neuvjerljiva. Njenog oca Beverliyja igra Zoran Gogić, korektno ali odsutno, valjda zato što se pojavljuje samo u dvije scene pa ga i nije volja (kako igra samo u prvom činu, gospodinu Gogiću se nije dalo čekati sam kraj pa se na kraju nije došao niti pokloniti zadarskoj publici). Jednu od zanimljivijih glumačkih kreacija napravio je Ranko Zidarić (iako je ta kreacija već viđena: Amateri kao Krap, Gostioničarka Mirandolina kao Vitez, Antigona kao Prvi stražar), koji se ovdje pojavljuje kao pohotni zaručnik, vrlo tjelesne i također pohotne Karen Weston, kćeri Beva i Violet, koju na taj način igra Nela Kocis. Svi ostali glumci su više manje korektno odigrali svoje uloge, iako je probrana zadarska publika od Gavelinih glumaca očekivala puno više. Ali za uspavanu, na pauze između činova i višesatne predstave nenaviknutu zadarsku publiku, Kolovoz u okrugu Osage sigurno će biti značajan kazališni događaj ove sezone.