Nevjerovatna je priča koja se tijekom rata dogodila u Kijevu, tijekom ljeta 1942. godine. Ukrajinom su tada upravljali nacisti sa za njih karakterističnom brutalnošću. Nijemci su pak odlučili organizirati nogometne utakmice između različitih okupiranih zemalja i satelitskih država na Istoku. Jedna se ekipa tako u međuvremenu istaknula nižući pobjede protiv rumunjskih i mađarskih suparnika: NK Start koji je navrat – nanos sklepan od ostataka upokojenog Dinamo Kijeva koji je od početka okupacije bio zabranjen, no čiji su igrači sad bili pozvani neka sudjeluju u natjecanjima.
Glasine o uspjesima te ekipe došle su od Nijemaca koji odlučuju u Kijevu organizirati prestižnu utakmicu između lokalne ekipe i ekipe Luftwaffea. Od ukrajinskih se igrača očekivalo da tijekom predstavljanja ekipa pozdrave nacističkim pozdravom.
Na dan utakmice dvije ekipe ulaze na teren dupkom punog stadiona, a njemački igrači podižu ruku za pozdrav “Heil Hitler”. Ruku zatim podižu i ukrajinski igrači, što nesumnjivo predstavlja razočaranje za publiku koja u toj utakmici očigledno vidi priliku da se osvajaču iskaže simboličan otpor. No, umjesto da kretnju rukom poprate prikladnim “Heil Hitler”, igrači dlanove stišću u šake, polažu ih na prsa i uzvikuju “Živjela tjelesna kultura”! Taj slogan prožet sovjetskom konotacijom publiku baca u trans.
Tek što je utakmica počela, njemački igrač slomio je nogu ukrajinskom napadaču, ali tad nije bilo zamjena. NK Start mora igrati utakmicu s deset igrača. Brojčano nadmoćniji, Nijemci zabijaju gol. Međutim, igrači Kijeva ne odustaju. Izjednačavaju, a ubrzo i prelaze u vodstvo.
U poluvremenu, general Eberhardt, visoki nadzornik Kijeva posjećuje ukrajinske igrače u njihovoj svlačionici i drži im govor: “Bravo, sjajno ste igrali i mi to cijenimo. Sad pak tijekom drugog poluvremena morate izgubiti. Morate! Ekipa Luftwaffea nikada još nije izgubila, osobito ne na okupiranom teritoriju. To je naredba! Ako ne izgubite, bit ćete pogubljeni!”
Igrači su slušali u tišini. Po povratku na teren, bez prethodnog dogovora, a nakon kratkog razdoblja nesigurnosti, donijeli su odluku: igrat će. Zabijaju gol, a zatim još jedan te naposlijetku pobjeđuju rezultatom 5:1. S njemačke strane nastaje komešanje. Puca se u zrak. No među igračima još nema zabrinutosti jer Nijemci misle da će ljagu sprati na terenu.
Tri dana kasnije organizirana je uzvratna utakmica koja je najavljena svom silom plakata. Nijemci su u međuvremenu iz Berlina navrat – nanos doveli profesionalne igrače kako bi ojačali ekipu.
Kreće uzvratna utakmica. Stadion je ponovo dupkom pun, no ovoga puta oko njega raspoređene snage SS-a, službeno kako bi jamčile red i mir. Nijemci ponovo zabijaju prvi gol. No Ukrajinci ne propuštaju nijednu priliku i pobjeđuju rezultatom 5:3.
Po završetku utakmice ukrajinski su navijači u deliriju sreće, no igrači su problijedili. Nijemci pucaju, vojnici su preplavili travnjak. U sveopćoj konfuziji trojica ukrajinskih igrača nestaju u gomili. Oni će preživjeti rat. Ostatak ekipe je uhićen, a četvorica igrača odmah je pogubljena. Danas se ispred Dinamova stadiona uzdiže spomenik posvećen njima, a svako dijete u Ukrajini zna za tu utakmicu, dobrim dijelom i zbog sovjetskog filma iz 1962. “Treće poluvrijeme” o herojskim igračima koji su svoju pobjedu na terenu – platili svojim životima. Ništa bolje nisu prošli ni njemački igrači, koji su zbog nanesene sramote i poraza svi redom poslani na najgoru bojišnicu – pred Staljingrad.
No, s godinama se otkrilo kako je točna povijest ovog događaja ipak malo drugačija. Nekoliko igrača, pokazala su kasnija istraživanja, točnije njih devet zaista jest uhićeno. Jedan je umro u zatvoru, trojica su završili u koncentracijskom logoru i tamo su strijeljani. Tu verziju objavio je pripadnik sovjetske službe sigurnosti Volodimir Pristajko. Istraživanja njemačkih vlasi iz 2005. godine pokazala su kako nema dokaza koji povezuju smrt trojice nogometaša s utakmicom.