Za relativno kratko vrijeme nacističke vladavine, obavještajna služba i obavještajni rad nacističke Njemačke razvili su se do neslućenih razmjera. Bila je to totalitarna obavještajna organizacija kakvu svijet do tada nije vidio: ogroman obavještajni aparat s armijom agenata rasutih po svim kontinentima.
Metode i načini djelovanja obavještajne službe i policijsko-sigurnosnih snaga nosili su pečat nacionalsocijalističkog programa, političkog programa stranke u čije su ime radili. Imali su naglašene karakteristike nacizma: beskrupuloznost, amoralnost, nebiranje sredstava samo da se postigne cilj. Zločini svih vrsta i obima bili su njihov neizbježni pratilac, njihove osnovne metode djelovanja.
Jedna od zanimljivijih priča njemačke špijunaže uključuje žene, alkohol, muškarce u uniformama i puno mikrofona. Riječ je o projektu Reinharda Heydricha, zloglasnog šefa tajne policije koji je i najstariji zanat iskoristio u svrhu špijunaže. Već postojećem bordelu namijenio je novu ulogu.
Salon Kitty je bio elitni bordel u Berlinu koji je djelovao za vrijeme Trećeg Reicha. Lociran je bio na Giesebrechtstrasse 11 u Charlottenburgu, bogatom dijelu Berlina. Pohodili su ga visoki dužnosnici, strani diplomati, uspješni industrijalci. Madame je bila Katharina Zammit, poznatija kao Kitty Schmitd. Nju je, 1939. godine, neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata, nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) prisilila da bordel preuredi na način koji bi omogućio stalno prisluškivanje klijenata, odnosno prikupljanje vrijednih obavještajnih podataka. Madame Kitty potajno je prebacivala sredstva u britanske banke od trenutka kad su nacisti preuzeli vlast u siječnju 1933. Kad je pokušala napustiti državu 28. siječnja 1939; SD agenti uhitili su je na granici s Nizozemskom i priveli je u Gestapo na ispitivanje. Tamo je bila ucijenjena – ili će surađivati s nacistima, ili će biti deportirana u logor.
Sama ideja da se salon koristi u svrhu špijunaže došla je od Heydricha, a Walter Shellenberg je proveo sve potrebne preinake. Podrum je preuređen u sobu za prisluškivanje, gdje su stizale sve informacije iz svih prostorija bordela. Devet soba bordela bilo je uređeno vrlo luksuzno i raskošno, a gosti su se zabavljali s djevojkama, uz obilje skupih pića, kako bi im se jezik što lakše razvezao.
SS je počeo tražiti djevojke za rad u salonu. U pozivu za prijavu stajalo je kako se traže mlade inteligentne djevojke, koje govore više jezika, uvjet je naravno bio i da su simpatizerke nacionalsocijalizma. Berlinska policija uhitila je i nekolicinu prostitutki s ulice te odabrali one najatraktivnije za potencijalne agentice za rad u salonu Kitty.
Uza sve to, djevojke su bile obučene za prepoznavanje vojnih uniformi i činova. Nije im bilo rečeno kako su sobe ozvučene, ali se od njih nakon svakog druženja s klijentom tražio potpuni izvještaj. Bile su obučene zadovoljiti i najmanju želju svojih klijenata, te razgovor usmjeriti prema škakljivim temama koje su zanimale gestapovce. Povjesničar Paul Roland navodi kako su djevojke koje su zabavljale posjetitelje bile i ugledne Berličanke iz visokog društva, koje nisu bile plaćene za svoj “doprinos” borbi i gotovo sve su bile udane za dobrostojeću gospodu.
U ožujku 1940.nakon preinake i postavljanja prislušnih uređaja Schmidt je morala nastaviti posao kao da se ništa nije promijenilo, osim što je imala posebni katalog s 20 djevojaka koje je nudila posebnim klijentima. Ukoliko je klijent upotrijebio frazu “Dolazim iz Rothenburga”, dobijao je na uvid katalog i mogao je odabrati djevojku iz njega.
Salon Kitty postao je još popularniji kad je odabranim gostima i diplomatima rečen tajni kod, pa se u podrumu naveliko snimalo. Jedan od klijenata bio je Galeazzo Ciano, zet talijanskog diktatora Mussolinija, ujedno i talijanski ministar vanjskih poslova.,Njegovo mišljenje o Hitleru, pokazalo se, nije bilo baš pozitivno. Drugi posjetitelj, SS general Sepp Dietrich htio je svih 20 djevojaka za cjelonoćne orgije, ali nije otkrio nikakve tajne. Ministar propagande, zloglasni Joseph Goebbels upisan je kao gost sa sklonostima prema lezbijskim scenama, koje su inače prema nacističkoj ideologiji proglašene anti-socijalnim i nedozvoljenim.
Dolazio je i sam Heydrich, ali onda bi se mikrofoni gasili. Britanski agent Roger Wilson pod svojim tajnim identitetom bio je gost salona i otkrio mikrofone u sobama. Postao je redovita mušterija uvijek s istom djevojkom. Uspio je u svom naumu, prespojio žice, te došao do nekih korisnih informacija iz SD-a.
U nastavku rata, broj klijenata je opao. U lipnju 1942. zgrada salona je pogođena u bombardiranju, te je bordel morao biti premješten. Unutar godine, SD je odlučio napustiti ovaj projekt, te je salon vraćen pod kontrolu Kitty Schmidt, uz neizbježnu prijetnju da drži jezik za zubima.
Madame Schmidt nije govorila o tome ni nakon rata. Umrla je 1954 u 71.godini bez odavanja i jedne tajne. Ukupan broj gestapovih snimki iz salona zaplijenio je Stasi, Istočnonjemačka tajna služba i ukupno je bilo gotovo 25 000 snimki. Većina njih uništena je nakon rata jer nisu pronađeni bitni elementi da bi bile sačuvane.
Prema listu Die Tageszeitung, bordel je nastavio postojati i nakon 2. svjetskog rata, a vodili su ga Kittyin sin i kćer. U devedesetima je pretvoren u prihvatiliše za tražitelje azila, a zatvoren nakon protesta lokalnih stanovnika.
Priča o salonu Kitty izašla je na svjetlo dana u memoarima Waltera Shellenberga objavljenim u Njemačkoj 1956. pod nazivom “Labirint”. Peter Norden kasnije je proširio priču u svojoj knjizi iz 1970. pod naslovom “Salon Kitty”. Knjiga je poslužila i kao predložak za kontroverzni film iz 1976. pod istim imenom, a režirao ga je Tinto Brass.