Volonteri Crvenog križa Zadar, daleko od medijske pompe i obiteljskog doma, nesebično daruju svoje vrijeme, ljubav i strpljenje u zimskom prihvatnom centru Slavonski Brod, duboko svjesni da dobrota vrijedi više no svo zlato ovog svijeta.
Interventni tim sastoji se od 8 ljudi, rotira se svakih sedam dana i na red dolazi jednom mjesečno. Uplašenim, iznemoglim ljudima ovaj tim Zadrana velikog srca olakšava put do utočišta gdje nema bombi, gdje mirno mogu usnuti, daleko od kiše metaka, gdje mogu sjesti i pojesti bez trčanja u zaklon, gdje djeca mogu proživjeti svoje djetinjstvo, bezbrižno i sretno, kako bi svako dijete uostalom i trebalo provesti svoje najranije dane.
Pomoć zahtjeva dobru organizaciju pa su volonteri raspoređeni po dužnostima koje obuhvaćaju rad u skladištu odjeće, podjelu hrane, odjeće i obuće. Potrebno je uvijek biti u pripravnosti, zbog čega dio tima dežura noću. Obitelj se ponekad razdvoji tijekom puta pa volonteri rade na njihovom što skorijem ponovnom susretu, a tu su naravno i djeca kojima treba posebna pažnja prije nego krenu dalje, na dalek put koji im predstoji.
Kroz ruke volontera dnevno prođe golem broj ljudi – u Slavonski Brod svakog dana stižu tri do četiri vlaka s po osamsto ljudi u svakome od njih, što vam može dati barem približnu sliku o naporima koje zadarski tim ulaže na terenu.
No Katica, Josip, Jelena, Roko, Munib, Igor, Radojka i Šime znaju koliko ljudskost znači u teškim vremenima:
– Prava pomoć je ona koju dajemo i pružamo srcem bez očekivanja da dobijemo nešto zauzvrat, dok nam povratni osmjeh daje snage da idemo dalje i dajemo sebe još i više onima koji nas trebaju. Igor Pocrnić ti si prvak u ovoj kategoriji!, rekla nam je Igorova kolegica iz Crvenog križa, Franka Troskot.
– I mi smo imali rat pa znamo kako je to. Teško je vidjeti te ljude. Dolaze uplašeni, gladni, bosi i čovjeku se srce lomi na taj prizor. Često se čuje da iz zemalja zahvaćenih ratom bježe muškarci, ali to nije baš tako. Prije dva dana je vlakom stiglo 320 djece. Kad vidim njihove tužne poglede i zbunjenost, drago mi je da im mogu pomoći i barem malo ublažiti nevolje kroz koje ni krivi ni dužni prolaze. Neopisiv je osjećaj pomoći drugom ljudskom biću, ispričao nam je o svom iskustvu volonter Igor Pocrnić.
Nažalost, realnost je takva da dio naših sugrađana ima negativnu sliku o izbjeglicama.
– Odmaknite se od svojih predrasuda, to su apsolutno ljudi kao i mi, pozvao je za kraj Igor, čovjek koji se dnevno susreće s preko tisuću izbjeglica pa njegove riječi svakako imaju poseban značaj.
Na fotografiji s lica mjesta nalaze se redom: Katica, Josip, Jelena, Roko, Munib i Igor.