I kad su političke prilike bile najteže, pisana riječ u Zadru je cvala. Živi dokaz tome je Narodni list, novine s najduljom tradicijom izlaženja ne samo u našem gradu ili u Hrvatskoj, već i u ovom dijelu Europe.
Prvi broj zadarskog Narodnog lista izišao je 1. ožujka 1862. godine, u funkciji glasila Narodne stranke. Nije dugo trebalo da svojom pojavom, snažnim tekstovima u kojima se grčevito vodi polemika sa svima onima koji negiraju postojanje Hrvata u Dalmacije i borbom za materinji jezik pobudi interes međunarodne javnosti.
Ljubav prema vlastitom jeziku ipak je uvažavala društveno – političke prilike te je glasilo osim na hrvatskom izlazilo i na talijanskom jeziku, pod nazivom Il Nazionale, a imalo je i Prilog k Narodnom listu na hrvatskom jeziku. Od 1869. godine paralelno izlaze Narodni list i Il Nazionale, a sedam godina kasnije, dakle od 1876. godine Narodni list izlazi isključivo na hrvatskom jeziku.
Prvi urednik Narodnog lista bio je Natko Nodilo, hrvatski političar, povjesničar i publicist, koji se još u sjemeništu zainteresirao za buđenje nacionalne svijesti u Dalmaciji. Njegova uređivačka politika vođena je idejama potpune slobode za sve, težnji ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskoj, obrana slavenske narodnosti i slavenska uzajamnost, poštivanja prava talijanske manjine i ravnopravnosti obaju jezika. Ipak, Nodilo je osudio autonomaštvo jer je prepoznao da se iza njega krije talijanski nacionalizam.
Uz Nodila, za Narodni list pisali su brojni drugi hrvatski intelektuaciji – Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Kosta Vojnović, Ivan Danilo, Nikola Zvonimir Bjelovučić… Nakon Nodila, list uređuje Lovro Matić, a kasnije i Juraj Biankini, za čije se vrijeme list u potpunosti uređuje na hrvatskom jeziku. Budući da je isto tako bio i zastupnik, kad je bio spriječen zbog boravka izvan Zadra, na mjestu urednika mijenjao ga je Vinko Kisić, u kojeg je Biankini imao puno povjerenje.
List je nastavio nemetano izlaziti sve do kobne 1920. godine. Rapallskim ugovorom Zadar je potpao pod talijansku vlast, a ove novine, koje su bile trn u njihovom oku, nasilno su ugašene. No, 1946. godine, nakon Drugog svjetskog rata, list se diže iz pepela. Izlaženje je obnovio Vjekoslav Maštrović. U isto vrijeme, u Zagrebu se nakratko pojavio istoimeni list pa je zadarski Narodni list privremeno izlazio kao “Glas Zadra”. Kad se zagrebački imenjak ugasio, Narodni list vraća svoje povijesno ime.
U to se doba u impressumu definirao kao tjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske kotara Zadar, informativno-politički tjednik SSRN Zadarske regije, informativno politički tjednik SSRN Sjeverne Dalmacije. Od 1994. godine, tiska se, također kao tjednik, u tiraži od 10.000 primjeraka. U samostalnoj Hrvatskoj se u impresumu od 1995. definirao se kao glasilo za interese hrvatskoga naroda. Posljednjih godina list se isprofilirao kao tjednik koji je konstruktivno kritičan prema vlastima, a promiče demokraciju i višestranačje, kao i povezivanje s Europom i svijetom.
Iako mu se počeci vežu uz Narodnu stranku, danas je list potpuno politički neovisan – nema veze niti s jednom hrvatskom strankom, niti vladajućom, niti oporbenom, niti s bilo kakvom drugom društvenom institucijom.
Od svojih početaka pa do danas, Narodni list je, kako vidimo, prevalio trnovit put na kojem je ostao dosljedan sebi. Zbog svoje duge tradicije i napora kojeg već preko 15 desetljeća ulažu u zadarsko novinarstvo, brojni ga znanstvenici s dobrim razlogom nazivaju zadarskim pisanim spomenikom kulture.