Tijekom svoje povijesti, Sovjetski Savez bio je poznat po svojem žestokom suzbijanju političkih disidenata, osobito kroz korištenje sibirskih gulaga. No, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Komunistička je partija svoju netrpeljivost spram ideoloških devijacija dovela do krajnosti dijagnosticirajući mentalne bolesti kontrarevolucionarima. To je bila zapanjujuća epizoda sovjetske povijesti u kojoj su se savršeno zdravi građani smatrali psihotičnim samo zbog svojih političkih stavova. To je služilo kao moćan i uznemirujuć način kojim su se uvjeravale mase da se pridruže stranačkoj liniji i da je svako devijantno razmišljanje siguran znak mentalne neubrojivosti. U to je vrijeme sovjetska definicija mentalne bolesti proširena tako da uključuje i politički neposluh. Anti- sovjetski aktivisti nisu bili psihički bolesnici nego žrtve politički inspirirane pseudoznanosti i zlouporabe psihijatrijske dijagnostike.
Psihijatrija je doista sadržavala veliki potencijal kao mehanizam kontrole – više od bilo kojeg drugog polja medicine. Sovjetski psihijatrijski odjeli bili su mjesta gdje su se disidenti mogli zatvoriti i biti liječeni. Ovaj je novi sustav postao integriran u stotinama bolnica diljem Sovjetskog Saveza.
Kampanja je dobila oblik misije tijekom kasnijih šezdesetih godina kada je suprotno mišljenje postalo otvorena i uobičajena pojava, naročito kroz agitaciju mislilaca i aktivista. Predsjednik KGB-a, Jurij Andropov pozvao je na obnovljenu borbu protiv disidenata i njihovih imperijalističkih vladara. U tu svrhu iznio je i plan koji je 1969. stupio na snagu. Andropov se, u pokušaju da jednom zauvijek izbriše političko neslaganje pobrinuo da psihijatrija nastavi koristiti kao sredstvo u toj borbi. Točnije, on je iznio uredbu o “mjerama za sprečavanje opasnog ponašanja u odnosu na mentalno oboljele osobe”. Tako su psihijatri dobili ovlasti i od njih se očekivalo da postave dijagnozu i ograniče svakoga tko je odgovarao opisu političkog agitatora. Liječnici su upućeni “da zadrže” sumnjive neistomišljenike čime su postali ne samo službenici koji vrše uhićenja nego i ispitivači također. Psihijatri su bili prisiljeni osmisliti dijagnozu čime su se policija i država odricale neugodnosti kao što su sudski procesi i presude.
To znači da su sovjetski liječnici doista koristili formalne procedure prilikom određivanja dijagnoze. Država je, uz pomoć nekih odviše revnih psihijatara, bila dovoljno obazriva da pruži popis simptoma koji su mogli biti korišteni pri određivanju dijagnoze. Najčešća od njih bila je “lijena šizofrenija”, psihološki poremećaj kojeg je razvio Andrej Snezhnevski sa Moskovske škole za psihijatriju. On se složio sa stavom Komunističke partije da građani koji se protive sovjetskom režimu moraju biti psihički bolesni jer ne postoji niti jedan logičan razlog zbog kojeg bi se netko suprotstavio najvećem svjetskom sociopolitičkom sustavu.
Bio je to oblik šizofrenije kojim ne samo da se politička devijacija okarakterizirala kao neuspjeh u pravilnom shvaćanju stvarnosti nego koji se vrlo lako mogao primijeniti na svakoga tko pokazuje suprotne tendencije. Opisali su ga kao kontinuirani tip bolesti koji je definiran kao stalan i koji se razvija i uz lošu prognozu. Drugim riječima, to je bila sveprisutna , suptilna i opasna vrsta šizofrenije koja je bila neizlječiva. Štoviše, za uspostavljanje dijagnoze nisu bili potrebni psihotični simptomi. Psihijatrima je rečeno da traže druge temeljne uvjete, kao što su psihopatija, hipohondrija i tjeskoba. Tražili su i društveno neprihvatljive osobine kao što su pesimizam, prilagodba društvu, sukobi s vlastima, zablude o reformi, upornost, borba za istinu i pravdu – osobine koje su prema njihovom mišljenju, bile dovoljne za uspostavljanje dijagnoze.
U stvarnosti, to je bilo sredstvo pomoću kojeg se izoliralo i zatvorilo na stotine ili tisuće političkih zatvorenika kako bi se odvojili od društva, njihove se ideje diskreditiralo i kako bi ih se fizički i psihički slomilo. Prema evidenciji Međunarodnog udruženja o korištenju psihijatrije u političke svrhe, najmanje je 20 000 osoba hospitalizirano iz političkih razloga. To je broj s kojim se slaže i većina povjesničara i za kojeg smatraju da je prenizak zbog neobjavljene dokumentacije.
Praksa je uglavnom ukinuta kad je ojačao utjecaj Mihaila Gorbačova 1980. godine, što je dovelo do oslobađanja mnogih političkih disidenata. Godine 1988. objavljeno je da će 5,5 milijuna Sovjeta koji se nalaze u psihijatrijskom registru, njih više od 30% biti uklonjeno s njega. Godinu dana kasnije, taj je broj revidiran i pokazalo se da je riječ o oko 10,2 milijuna ljudi koji su registrirani u “psihoneurološkim dispanzerima”, uz nevjerovatnih 335 200 izdvojenih bolničkih kreveta.