Tko je projektirao današnju Kalelargu nakon rata

Ni jedan naš grad nije poslije Drugog svjetskog rata pružao tako strašnu sliku kao Zadar. Iz rata je grad izašao s dubokim ozljedama urbanog tkiva. Osobito je nastradao poluotok – oko 80 % građevnog fonda bilo je porušeno. Pukim slučajem ostali su sačuvani gotovo svi vrijedni kulturno – povijesni objekti, dok su gradske ulice bile zakrčene ruševnim materijalom, a luka puna potopljenih brodova.

Po završetku rata u gradu je bilo samo oko 6000 stanovnika, a na poluotoku 200 – tinjak osoba. Tom razaranju uslijedilo je, za urbanizam i sanaciju povijesnog grada, još teže razaranje – čišćenje ruševina.

Etiketa talijanskog grada, odseljeno stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika s otoka  i ruralnih područja te društveno uređenje nisu išli u prilog brzoj i efikasnoj obnovi i izgradnji povijesne jezgre. Prvi regulacijski plan za obnovu Zadra izrađen je 1946. u Ministarstvu građevina narodne vlade Republike Hrvatske. Autori su bili arhitekti Milovan Kovačević, Božidar Rašica i Zdenko Strižić. Plan je 1948. odbačen i stavljen van upotrebe, a grad je prepušten vremenu i propadanju. Dozvole za gradnju i rušenje zgrada izdavane su često bez ikakve dokumentacije i arheoloških istraživanja.

Zadar je bio ignoriran sve do dolaska Miroslava Krleže, tada podpredsjednika JAZU, koji je prilikom posjeta 1948. otvoreno kritizirao vlasti zbog lošeg odnosa prema spomenicima. Nakon toga, Akademija je poslala određena sredstva i to se može smatrati inicijalnim događajem u obnovi Zadra. Veliki književnik bio je dovoljno utjecajan da se nakon njegovih kritika nešto počne činiti.

Krleža je odlučio obnoviti kompleks Sv. Marije za potrebe Instituta za historijska istraživanja. Taj projekt ipak nije izveden, ali je skrenuo pažnju na obnovu Zadra. Još je jedan događaj, u organizaciji Miroslava Krleže potaknuo dizanje Zadra, a bila je to izložba Zlato i srebro  Zadra, koju je postavio u atriju Akademije u Zagrebu 1951. godine. Iste je godine uslijedio i prvi posjet Josipa Broza Tita Zadru, koji je u svom govoru priznao kako grad nije dobio potrebnu pomoć. Ubrzo je, i to u svibnju 1952. raspisan opći i anonimni Natječaj za idejnu regulacionu osnovu teritorija  grada Zadra  na poluotoku te za arhitektonsko – urbanističku skicu najužeg centra grada.

Kao članovi ocjenjivačkog suda navedeni su: Mirosla Krleža kao predsjednik žirija, Ante Sorić, predsjednik Narodnog gradskog odbora Zadar, Krsto Hegedušić, tajnik VII. Odjela JAZU, Ante Maštrović, bivši predsjednik NGO Zadar, Drago Galić, predsjednik Instituta za likovne umjetnosti, Grga Oštrić, konzervator, Cvito Fisković, konzervator za Dalmaciju, Josip Seissel, dopisni član JAZU, Andrija Mohorovčić, predstavnik Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Juraj Denzel, predstavnik Društva arhitekata Hrvatske.

Ukupno je zaprimljeno 14 radova. U veljači 1954. proglašeni su pobjednici, ali i zaključeno kako ni jedan rad nije u cjelosti zadovoljio propisani natječaj. Dodijeljene su tri nagrade i tri rada su zbog vrijedna doprinosa u rješavanju probema obnove Zadra predložena za otkup.

Konačno rješenje bilo je finalizacija natječaja kada je Bruno Milić dobio zadatak izraditi idejno rješenje regulacijske osnove povijesne jezgre. Taj težak zadatak arhitekt Milić zgotovio je 1955. i službeno je gradskim vlastima  predstavio novi plan.  Iako je službeno pohvaljen, plan nikada nije službeno usvojen te je odbačen 1958. Objašnjeno je kako je Milićev plan, iako u osnovi dobar i primjenjiv , nije na najvišem urbanističkom nivou koji bi omogućio stvaranje Zadra budućnosti.

Nešto više od dvije godine od završetka konačnog regulacijskog plana  povijesne jezgre Zadra, gradsko poglavarstvo  odlučilo je raspisati novi natječaj, koji je bio pozivnog karaktera i raspisan samo za regulaciju užeg centra povijesne jezgre. U komisiji za ocjenu radova bili su: Albin Švorinić, Ante Sorić, Grga Oštrić, Zvonimir Tičina, Dragan Boltar, Zdenko Sila i Ninoslav Kućan. Žiri je donio smjenice koje nisu bile temeljene ni na jednom od pristiglih radova. Konzultirali su i Savez arhitekata Hrvatske, te je oformljena  stručna komisija i izrađena maketa centra. Kako je prvonagrađeni autorski tim odbio takav način rada, komisija je u suradnji sa Zavodom za urbanizam  nastavila rad, a izvedbu projekta podijelili među sobom. Na osnovi toga izgrađeno je samo središte grada, odnosno Kalelarga kakva je i danas. Često se obnova povijesne jezgre smatra djelom Bruna Milića, ali ona to zapravo nije. Milićev projekt u tom natječaju bio je dobitnik druge nagrade  i trebao je sudjelovati u izradi rješenja bloka između Ulice braće Vranjanina i Jadrine ulice. Na kraju, u puno većoj mjeri na obnovu Zadra utjecali su arhitekti iz Projektnog poduzeća Donat i pojedini arhitekti iz Zagreba.

Arhitekt Milić od konačnog se rješenja s vremenom distancirao i konačno odrekao bilo kakve veze s projektom. On Kalelargu nije zamišljao s trijemovima uzduž sjeverne i dijela južne strane jer je bio uvjeren kako je trijem Zadru stran i suprotan tradiciji i naslijeđu zadarskog urbanizma.

 

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...