Punim imenom “Memorijalna nuklearna elektrana V. I. Lenjin”, elektrana je smještena 18 kilometara od grada Černobylja u Ukrajini. Početak gradnje započeo je 1970. godine zajedno s pripadajućim gradom Prypjatom u kojem su bili smješteni radnici i njihove obitelji. Elektrana je bila RBMK tipa, treća takva na području SSSR-a. Do trenutka nesreće elektrana se sastojala od četiri reaktora, koji je svaki za sebe mogao proizvesti 1000 MW električne energije. Prvi reaktor pušten je u rad 1977. godine, sljedeći 1978, zatim 1981. i posljednji 1983. godine. Bila su planirana još dva reaktora, međutim, zbog nesreće koja se dogodila 1986. nikada nisu sagrađeni. Gradnja reaktora 5 bila je u punom jeku kada se dogodila nesreća pa još nedovršen reaktor i građevinska mehanizacija napušteni stoje na poprištu nesreće.
Reaktori su bili nestabilni i zahtjevni za rukovanje, što je rezultiralo problemima. Prve nezgode pojavile su se 1982. kada je došlo do djelomičnog taljenja jezgre u reaktoru 1. kako se u ono vrijeme provodila politika zataškavanja incidenata, javnost godinama nije znala za taj kvar. Zahvaljujući dobroj zaštiti nastala šteta je uklonjena i reaktor vraćen u rad kroz nekoliko mjeseci bez posljedica.
Prilikom izgradnje 3. i 4. reaktora štedjelo se na materijalo što se odrazilo i u nesreći. Osim ušteda, prilikom izgradnje posljednja dva reaktora elektrane, osoblje koje je njima upravljalo nije bilo kvalitetno educirano za taj posao. Osim toga, reaktor je radio već godinu dana bez prekida i nagomilali su se mnogi nusprodukti nuklearnih reakcija koji su pospješili razvoj kritične situacije koja će dovesti do nesreće.
Dana 25. travnja 1986. reaktor 4 trebao je biti ugašen kako bi se provelo redovito održavanje. Pri tome se energija reaktora postupno smanjivala, što je za posljedicu imalo iskakanje kijevske elektrane iz mreže. Zbog toga je sve odgođeno za noćne sate. Kad se proces nastavio, u elektrani je ostalo samo najosnovnije osoblje. Uz to, nova smjena radnika nije znala za prethodne poteze, pa je prebrzo smanjivala izlaznu energiju reaktora.
Glavni dio procesa trebao je započeti oko 1:30 u noći, i niti jedan pokazatelj nije indicirao da je reaktor u nestabilnom i opasnom stanju. Tijek pare koji je pokretao turbine generatora prekinut je, što je dovelo do visoke temperature i stvaranja vodene pare. Više ništa nije moglo spriječiti nekontroliranu reakciju.
U trenucima nakon nesreće osoblje elektrane još nije bilo svjesno njenih razmjera. Aparat za mjerenje radijacije bio je nedostupan, a razina radijacije bila je ogromna. Kad se konačno došlo do mjerača, pokazivao je izuzetno visoku radijaciju, ali su djelatnici mislili da je pokvaren. Svi koji su se u tom trenutku našli tamo nisu nosili zaštitna odijela i umrli su unutar nekoliko tjedana.
Prvi su na mjesto nesreće došli vatrogasci koji su smatrali kako je riječ o požaru izazvanim strujom i nisu znali da je riječ o eksploziji reaktora. Nesvjesni radijacije većina je stradala ili oboljela nakon nesreće.
Isprva je sovjetska vlada pokušala zataškati nesreću. U danu koji je slijedio nije bilo nikakvih vijesti iz Černobila. Za to vrijeme oblak radioaktivnih čestica širio se čitavom Europom. Tek kada je količina radijacije izazvala alarme u Švedskoj, Sovjeti su priznali nesreću. Pri tome je dano šturo i nejasno izvješće pa se nije mnogo znalo o njenim razmjerima. Nakon što je međunarodno objavljeno o nesreći i pokušaju zataškavanja, narod SSSR-a počeo je gubiti vjeru u svoju vlast. Time je ta nesreća na jedan način i pripomogla raspadu SSSR-a koji će uslijediti nekoliko godina kasnije.
Državni tim, formiran za istraživanje nesreće u Černobilu stigao je na poprište tek u večernjim satima dana nesreće. Do tada je već dvoje ljudi umrlo, a 52 hospitalizirano. U noćnim satima istoga dana odbor je naredio hitnu evakuaciju grada Prypjata. Sutradan je počela evakuacija grada. Ukupno 1100 autobusa iz cijele Ukrajine stiglo je u grad, građani su smjeli ponijeti samo najosnovnije stvari i već do pet sati popodne više od 50 000 stanovnika bilo je evakuirano.
Oblak radioaktivnih oblaka za to se vrijeme proširio i zahvatio države: Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju, Moldaviju, Rumunjsku, Grčku, europski dio Turske, Litvu, Švedsku, Finsku, Norvešku, Dansku, Austriju, Mađarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju, Bugarsku, Estoniju, Latviju, Švicarsku, Italiju, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju, Francusku, Englesku i Irsku. Najgore su prošli sjevernozapadna Ukrajina, južna Bjelorusija te dijelovi Rusije.
Za ljude koji su se našli u blizini mjesta nesreće zračenje je bilo pogubno. Najizloženiji su umrli od posljedica radijacije u roku od tri tjedna.
Posljedice nesreće sanirane su ubrzano i do prosinca 1986. sagrađena je betonska konstrukcija poznata kao sarkofag, a u kojoj je sadržana glavnina nuklearnog goriva iz reaktora, te sam uništeni reaktor s popratnom infrastrukturom. Reaktori 1,2 i 3 odijeljeni su od uništenog reaktora debelim betonskim zidom, te su zbog nestašice energije nastavili s radom. To je rezultiralo novim incidentima, 1991. izbio je požar u reaktoru 2, te je nakon toga ugašen. Reaktor 1 prestao je s radom 1996; a posljednji aktivni ugašen je 2000. godine.
Prema procjenama stručnjaka, u sarkofagu se nalazi oko 180 tona nuklearnog goriva. Ta količina dovoljna je za izradu desetak atomskih bombi i predstavlja veliku opasnost za ljude i okoliš.