Iako se po općoj društvenoj klimi daje naslutiti da su se neki događaji odvili praktički jučer, punih je 75 godina prošlo od napada Njemačke na Jugoslaviju te, nekoliko dana kasnije, do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti kako Jugoslavija neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije. Italija je još od ranije razvijala planove za uništavanje Jugoslavije, čime bi Jadransko more u potpunosti postalo dijelom njihove imperijalne vladavine.
Prvoga dana tzv. “Travanjskog rata” koji je započeo 6. travnja 1941. godine, zrakoplovi Luftwaffe žestoko su bombardirali Beograd, pri čemu je život izgubilo od 2000 do 4000 civila. Kraljevsko jugoslavensko zrakoplovstvo pokušalo je pružiti otpor, no unatoč naprednim lovačkim zrakoplovima poput britanskog Hurricanea ili njemačkog Messerschmitta Bf 109, to im nije najbolje polazilo za rukom. Apsolutna nekoordinacija jugoslavenskih pilota dovela je do toga da su počeli obarati jedni druge, uvjereni kako obaraju neprijatelje!
Budući da je Zadar u to vrijeme bio pod talijanskom fašističkom vlašću (od 1920. do 1940. u Zadar je doselilo stanovništvo iz Italije, te još oko 10 000 vojnika), jugoslavenske zračne snage obrušile su se i na njega. Dok su kasnija saveznička bombardiranja itekako poznata Zadranima, napad 8. travnja 1941. godine malo im je poznat. Tada je pogođena gradska vijećnica i kazalište Teatro Nobile (Vecchio), a glavno skladište streljiva na Vruljici odletjelo je u zrak. Talijani su se uspaničili i započeli evakuaciju prema Anconi i Puli. No, ovaj napad, baš kao ni napad na ciljeve u Austriji i Mađarskoj te na Albaniju, u konačnici nije imao prevelikog utjecaja na daljnji tijek zbivanja.
Wehrmacht je s lakoćom osvojio prostor Makedonije brzim tenkovskim prodorom i time spriječio stvaranje nekog novog solunskog fronta. Njemački prodor zatim se usmjerio na sjever Grčke gdje su udružene njemačke, bugarske i talijanske snage krenule u konačno osvajanje te države. Prodor jugoslavenske vojske u Albaniju (koja se nalazila pod okupacijom fašističke Italije) nije omogućio izbijanje na Jadran, te je također bio neuspješan iako je zauzet dio sjeverne Albanije. U invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske.Rumunjska i Bugarska nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem baza i dopuštanjem razmještanja njemačkih postrojbi na svom teritoriju. Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije također nije niti pokušavala pružiti otpor Talijanima iako je imala na raspolaganju hidroavione, razarače, podmornice i niz manjih plovnih jedinica. Kad je pala jugoslavenska pomorska baza u Boki kotorskoj jedini čin otpora bilo je samouništenje u razarača Zagreba pri čemu je život izgubilo nekoliko pomorskih časnika. Nekoliko manjih plovnih jedinica (npr. podmornica Nebojša, torpedni čamci) uspjeli su pobjeći prije zarobljavanja te su se pridružili britanskim snagama.
Jugoslavija je u Travanjskom ratu prestala postojati. Kapitulaciju je potpisala 17. travnja, no dva dana nakon napada na Zadar, 10. travnja 1941., proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Ova je vijest u zadarskom zaleđu dočekana s oduševljenjem te su se u mnogim selima zavijorile hrvatske zastave, ni ne sluteći da zapravo započinje nasramotnija epizoda u hrvatskoj povijesti.
Kako se novonastala NDH odnosila prema Zadru, najbolje je pokazao njezin poglavnik Ante Pavelić koji je naš grad “velikodušno” prepustio Italiji. Zadar je postao glavni grad nove Provincije Dalmacije i glavno fašističko uporište na njezinom području.