Pismo s bojišnice Enia Meštrovića: “Duhovi srušenih snova lebde iznad Poluotoka”

Snage tzv. Ideološki slaboumnih lokalpatriota (ISL) rade genocid. Ostavljaju pustoš i ruševine iza sebe. Za nikog nema milosti osim za vojnike njihovog svetog rata (za fotelje) i za čistu državu jednog i jedinog nam Boga Jednoumlja, piše Enio Meštrović u svom “pismu s bojišnice”.

– Otvorili su zapadna vrata grada svima koji žele pobići. Sredili su im nova prihvatilišta u Irskoj i Kanadi. Kolone mladih odlaze spuštene glave u neizvjesnu budućnost. Grad je pust, duhovi srušenih snova lebde iznad Poluotoka, nastavlja on.

Njegovo viđenje i kritički osvrt na aktualnu situaciju u zemlji ovdje donosimo u cijeloisti:

PROSJACI I SINOVI (pismo sa bojišnice)

Dragi dide Kikaš, pokušavan urazumiti um ali mi neda svijest. Kaziva je divendida Prpa da smo tu di smo od stoljeća sedmog. Dotirani narod, iz nevolje i potribe, zapea je na neplodnom i kršnom prostoru kojeg niko nije tija. Ostali smo zarobljeni i prepušteni sebi u prvom prihvatilištu koje nam je ponuđeno. I zavolili ga ka dite. Mazili i ljubili zemlju ka i ti mene dide moj pripametni.

Tako si ti meni priča, a sad čuj mene, sa prve crte, iz bunkera, dok još ima svitla od šterike. Ode bisni bratoubilački rat, zbog ovog našeg malog i prolaznog prihvatilišta. Nastavlja se danonoćno bombardiranje grada (a čujen i drugdi) krmačama od gluposti i licemjerja. Teško ćemo izdržati još jednu noć. Sirena opće opasnosti nikako da stane.

Oćemo li doživiti mirno jutro, oće li nam sunce osvitlati obraze.

Snage tkzv. Ideološki slaboumnih lokalpatriota (ISL) rade genocid. Ostavljaju pustoš i ruševine iza sebe. Za nikog nema milosti osim za vojnike njihovog svetog rata (za fotelje) i za čistu državu jednog i jedinog nam Boga Jednoumlja. Užasne slike dolaze u medije. Teroristi plasiraju svoja bestijalna iživljavanja nad golorukim i nezaštićenim pripadnicima druge vjere. Dekaptirali i malog Štorića nekidan bez sudjenja. Strah i nevjerica se uvukla u svakog malog čovika. Otvorili su zapadna vrata grada svima koji žele pobići. Sredili su im nova prihvatilišta u Irskoj i Kanadi. Kolone mladih odlaze spuštene glave u neizvjesnu budućnost.

Grad je pust, duhovi srušenih snova lebde iznad Poluotoka. Komorni orkestar se čuje iz tonućeg Donata. Kažo Zanki tvrdoglavo odbija otići sa komandnog mosta. Čupa se zlato i srebro grada Zadra, nosi zajedno sa dekama i najpotribnijim stvarima. Odlaze nam naša dica, naši sinovi, ostajemo samo mi prosjaci. Lajemo u svoja četri zida, zatvorenih balkuna, vivkajući kao vivak viv viv, vavkajući kao vavak vau vau … lajemo li ga lajemo a oni i dalje prolaze.

Naš Bog, njihov Bog, Bog i hrvati!

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...