Ako nisu fantomi, huligani imaju i ime i prezime. I osobni identifikacijski broj, osobne iskaznice, rodne listove, domovnice. Netko im je negdje i ulaznice prodao…
Opća zgroženost nogometnih navijača i običnih nenavijača još jednim teškim ispadom, ovom zgodom na utakmici sa Češkom, razumljiva je, ali u korijenu treba postaviti pitanje koliko smo svi mi na svoj način suodgovorni za divljanje što je, posredstvom tehnologije, obišlo sve meridijane i sve paralele tako da su i tamo gdje možda još nikad nisu, neki ‘čuli’ za Hrvatsku. Ne po dobromu…
Na dan kad je u RH politička scena iznjedrila što još nikad nije, da se Sabor RH ide samoraspustiti, u Francuskoj je ta jadna RH dodatno provučena između dva mlinska kamena. Možda će jednom netko i uspjeti otkriti koji je dio sigurnosnoga sustava zakazao, kako su kreature uspjele na tribine unijeti pirotehniku. Možda hoće jer se ‘predstava’ dogodila u Francuskoj i ako ništa, toj zemlji nije svejedno zbog vlastita ugleda. U Hrvatskoj, pak, pirotehnika je dosegla status nedodirljivoga oblika manifestacije nečije nazoviodanosti nekomu, klubu, reprezentaciji… Uvijek iznova gledamo na poljudima, na maksimirima, na kantridama (rujevicama), u gradskim vrtovima i takvim sličnim mjestima korištenje pirotehnike u svrhu ‘dokazivanja silne ljubavi prema nekom subjektu’ a usporedo s pirotehnikom prakticira se više ili manje i fizičko nasilje (dakako i verbalno) što poneke strukture minoriziraju samim time kad takve pojave svrstavaju isključivo pod sportski folklor. Ne, nije to nikakav sportski folklor, to je veoma opasna posljedica dijagnoze stanja u društvu, riječ je o gangreni koja napreduje svojim tijekom.
Zato i jesmo na svoj način odgovorni svi. Svi koji glasujemo za amoralne političare, svi koji djeci kupujemo petarde, svi koji okrećemo glavu na drugu stranu kad jači nasrće na slabijega, svi koji smo dopustili da nam u mentalnom sklopu prevladavaju lakomisleni zaključci, koji smo usvojili a priorno prihvaćanje svega i svačega, svi koji smo se prepustili estradizaciji, svi koji dopuštamo da nam kojekakve spodobe kroje javno mnijenje i pretvaraju nas u amorfnu masu kojoj je najbitnije ima li na licu bore, kakav auto pokazuje, ima li istodobno osmorosobni stan, dvije ljubavnice/ljubavnika, etc. U takvu ozračju onda nije neobično što već desetljećima po tribinama i po dvoranama vršljaju huligani i stalno i stalno cipelare pretužnu RH i njezine građane.