Uoči nastupa u zadarskom Arsenalu razgovarali smo s Esmom Redžepovom.
Još malo i proslavit ćete 60. godišnjicu otkako ste na sceni. Nastupali ste diljem bivše države, jeste li bilo privatno bilo poslovno već bili u Zadru? Što znate o njemu?
Mislim da nema grada u bivšoj državi u kojemu nisam bila. Obišla sam ih sve, išla svugdje gdje me publika tražila. Naravno da sam bila i u Zadru. Ni sama ne znam koliko puta. Ja i moj Steva smo imali „humer mobil“ i išli smo svake godine na Jadran. Ostajali smo po nekoliko dana u svakom gradu. O Zadru znam da je lijep grad na Jadranu, ali u sjećanju mi je ostao Arheološki muzej. Ja sam ljubitelj umjetnosti i nisam propuštala priliku kad sam u Zadru da posjetim upravo taj muzej. Isto tako pamtim okus zadarskog Maraskina. Ja nisam neki ljubitelj alkohola, ali uvijek volim popiti čašicu ovog pića.
Iza vas je tisuće nastupa diljem svijeta. Što vam je zauvijek ostalo u pamćenju?
Vidite i pokraj svih tih silnih koncerata, nikako se ne zaboravlja početak. Moji prvi koncerti će uvijek biti u mom sjećanju, zatim Festival u Indiji, u Chandigaru gdje sam proglašena Kraljicom romske muzike. Tu su nastupi za Tita, pariška Olimpija …
Često ste nastupali za Tita, pred velikim državnicima poput Gadafija, Gandija. Kakav je to osjećaj bio?
Bila je to velika čast, koja se nije ukazivala svakome. Samo ja, moj orkestar i KUD Branko Krsmanović su bili na listi onih koji su mogli nastupati pred njim. Nikad neću zaboraviti trenutak, kad sam bila proglašena Kraljicom romske muzike, tu sam titulu dobila osobno od Indire Gandi. To su trenutci koji se nikada ne zaboravljaju.
Poznati ste po velikoj obitelji. Koliko imate djece, unučadi, praunučadi?
Imam 47 sinova i jednu kćer. Oko 120 unučadi i 30-tak praunučadi. Neka su mi živi i zdravi i neka se množe.
Bili ste nominirani za Nobelovu nagradu za mir. Čime ste zaslužili to ogromno priznanje?
Nominacija za Nobelovu nagradu za mir je uslijedila poslije ratova u bivšoj državi. Za vrijeme rata u Bosni i na Kosovu, ja sam prihvaćala izbjeglice, dijelila humanitarnu pomoć koju sam sama plaćala, lobirala kod stranih ambasadora da organiziraju zračne koridore kako bi izbjeglice koje su bile u Makedoniji prebacili u treće zemlje gdje ce im se omogućiti bolji uvjeti za život. To mi je i uspjelo, tako da zahvaljujući meni i ljudima koji su radili sa mnom puno je izbjeglica iz Bosne i Kosova dospjelo u treće zemlje gdje su nastavili živjeti normalnim životom.
Politički ste angažirana osoba. Kako gledate na današnju socio-političku situaciju na prostoru bivše Jugoslavije?
Po ovom pitanje reci ću jedno. U vremenu kad se Europa ujedinjavala mi smo se razjedinili. Vrijeme je da ponovo pomislimo na neku zajednicu, neka bude i ekonomska, jer mi smo vezani na sve moguće načine. Govorimo slične jezike i svi se međusobno razumijemo. Imamo puno veza koje se ne raskidaju postavljanjem granica. Ja i danas kad idem na Jadran kažem idem na naše more. Tako da – nek narod popravi to sto političari ne mogu.
Održavate li još uvijek humanitarne koncerte? Za što darujete novac?
Ponekad i sad održavam humanitarne koncerte, ali u zadnje vrijeme više volim donirati novac koji sam zaradila na koncertima. Pomažem bolesnim ljudima, za lijekove i operacije. Pomažem studentima da plate participaciju za školovanje. Ovo zadnje je moj prioritet. Kad vidim odličnog učenika koji je siromašan i obitelj mu ne može platiti školovanje, ja preuzimam te obaveze. Na mojoj listi prioriteta uvijek je Specijalni Zavod u Demir Kapiji, to je ustanova za zbrinjavanje osoba s posebnim potrebama. Isto tako tu su i djeca iz Doma za djecu bez roditelja 11 Oktomvri iz Skoplja.
Razmišljate li o skorom odlasku “u penziju”, jeste li zasićeni života na putu i na sceni?
Puno sam puta pomislila, ali se brzo predomislim. Pjevat ću dok me služi glas i dok me publika voli, jer pjevanje i pozornica su moj život.