Nakon prometne nesreće u kojoj je u srijedu u Rijeci poginula žena oglasio se prometni stručnjak Željko Marušić, koji zaključuje da je “smrtni ishod nesreće posljedica i nerazumne fiskalne politike prema novim, sigurnim vozilima.” Upozorava da je prosjek Europske unije 51 poginulih godišnje na milijun stanovnika, a kod nas 78.
Marušićevu analizu prenosimo u cijelosti.
“Kad prometni sustav postane uređen u svim segmentima, u ‘Ministarstvu pomorstva, prometa i …’, ili kako se tada već bude zvalo, sustavno će se analizirati svaka tragična prometna nesreća. Na poukama, promjenama i unapređenjima proizašlim iz analiza, temelji se unapređenje sigurnosti prometa u svim uređenim državama.
Hrvatska daleko od prosjeka
Ali, već sada mogli bi se zapitati zbog čega je na našim asfaltiranim prometnicama, koje su temeljnom izvedbom, usprkos uočenim manjkavostima, u prosjeku EU-a (državna cesta D1 temeljitim je rekonstrukcijama u proteklih 25 godina podignuta iznad EU prosjeka za takve prometnice, a imamo i najmlađu mrežu autocesta) smrtnost upola veća. Prosjek Europske unije je 51 poginulih godišnje na milijun stanovnika, a kod nas 78.
Tragična nesreća do koje je došlo u srijedu, nešto prije 6 sati, na području Rijeke, primjer je koji bi, temeljitom sustavnom analizom, iznjedrio niz korisnih zaključaka i potakao bitna unapređenja, ne samo u prometnom sustavu.
Stari auto i umor
Da je riječ o uređenoj državi, koja vodi računa o interesima svih građana, rizik ekstremnog umora nakon rada, kad se sjeda za volan pri povratku kući, bio bi znatno manji. Vodilo bi se računa o najtežim radnim uvjetima, poput noćnog konobarenja…
Usto, svaka bi uređena i pametna država poticala i olakšavala kupnju novih vozila. Za to bi se posebice zalagali u resornom ministarstvu, jer autoindustrija već sada nudi gotovo sva bitna rješenja za spas u konkretnoj situaciji. Zamislite da je nesretnica, umjesto u Fiat Uno, u sadašnjem prometu tipičan “mrtvački kovčeg na kotačima”, sjela u suvremeni auto niže ili kompaktne klase.
Sustav “Lane Departure Warning”, vibracijama i zvukom, upozorio bi na nenamjerno napuštanje vozne trake, što je prvi znak umora. Skuplje verzije imaju i “Driver Alert System”, koji optički prati frekvenciju i položaj očnih kapaka, koji bi po potrebi reagirao i ranije, jer neki vozači prije sna zadržavaju voznu traku.
Ako to ne bi vozača potaklo da korigira putanju i smanji brzinu te bi se vozilo nastavilo zanositi u suprotnu traku ususret nadolazećem kamionu, aktivirao bi se “Autonomous Emergency Braking”, sustav autonomnog hitnog kočenja, koji postaje standard u novim vozilima. Upravljački modul, na temelju brzine vozila i radarski izmjerene udaljenosti od prepreke (pješaka, vozila, ograde…), aktivirao bi autonomno kočenje, sa 50% maksimalnog intenziteta.
Pametne države daju beneficije
Efekt naglog kočenja i zvučni signal alarmirali bi vozača, koji bi pojačanjem kočenja i skretanjem pokušao izbjeći sudar. Ako bi, usprkos svemu, on bio neizbježan, u automobilu s pet zvjezdica za sigurnost po Euro-NCAP standardu, za kakva pametne države daju beneficije pri kupnji i korištenju, zlosretna bi vozačica, ne samo preživjela, nego vjerojatno prošla bez ozbiljnije ozljede.
Naime, brzina koja je bila oko 60 km/h, bitno bi se smanjila, pogotovo što bi, po potrebi, samostalno kočilo i nasuprotno vozilo. Potom bi sigurnosni kavez automobila, s najmanje šest zračnih jastuka, vozačicu zaštitio od težih ozljeda, čak i u sudaru s kamionom.
Pametne države, nizom beneficija, proizvođačima, tvrtkama i građanima, potiču kupnju i korištenje novih, sigurnih vozila, a suprotno postupaju sa starim i nesigurnim, koja usto jako zagađuju okoliš.
Fiat Uno, predstavljen u siječnju 1983., premda je osvojio titulu “Europskog auta 1984. godine” te oduševio funkcionalnošću i ekonomičnošću, već se tada nije smatrao primjerom sigurnosti. A u starim primjercima (u Italiji se Uno prestao proizvoditi 1995., u Poljskoj 2001.), više ili manje nagrizenim korozijom, u srazu s novim, masivnijim vozilima, sigurnost je katastrofalna.
Veliki porez, trošarina…
Problem je što pri kupnji i registriranju takvog rabljenog vozila država ne propisuje nikakav malus, ni sigurnosni, niti ekološki. Praktički vas potiče. A ako želite kupiti novi, sigurni auto, trebate platiti jedan od najvećih PDV-a na svijetu, plus poseban velik porez (trošarinu), plus porez koji vam, za vozila do 10 godina starosti, u vidu “čestitke” krajem godine dolazi na kućnu adresu, plus… Na nova, sigurna vozila trebate dakle platiti “i boga i vraga”, bez ikakvih benefita prilikom registracije, korištenja, parkiranje vozila…
Kupovna moć naših građana u usporedbi s, primjerice, njemačkim, višestruko je niža, a auti gradske, niže i kompaktne klase (A, B i C segment), koji pokrivaju 90 posto tržišta, kod nas su skuplji 10 do 15 posto. Veći, zbog progresivne trošarine, i više od 20 posto.
Istodobno država potiče kupnju i korištenje starih rabljenih automobila, “mrtvačkih sanduka na kotačima”, kao u konkretnom tragičnom sustavu, zbog čega građani i društvo u cjelini trpe neprocjenjivu štetu. Glavni je uzrok za to premali utjecaj struke u resornim ministarstvima, posljedica dugogodišnjeg stranačkog “uhljebljivanja” i nepotizma.”