Na našu e-mail adresu stigla je pošta naslova “Molim za objavu apela zadarskim vozačima” uz kratko objašnjenje koje glasi: kao korektivu društva šaljem Vam svoj apel, s kojim će se, vjerujem, složiti brojne sugrađanke i sugrađani. Radi se o nekulturi zadarskih vozača pa Vas molim da pismo prenesete u cijelosti.
U pismu je iznesena gorka istina o (ne)kulturi zadarskih vozača s kakvom se susrećemo svakodnevno, a mlada majka koja je pritom i trudna zbori mure riječi čije čitanje preporučujemo.
Najbolja europska destinacija godine može se slobodno preoblikovati u Najnekulturnija destinacija vozača.
Naime, ne znam više kome reći, kome poruku poslati, truba mi se istrošila pa stoga dragi mediji, molim Vas da prenesete ovo moje pismo, jer vjerujem kako će se mnogi složiti sa mnom. U biti, više je ovo apel, i to svim građanima, a ponajviše našoj policiji.
Nakon godina vožnje u ovom gradu, ja zaista više ne mogu. Ne mogu trpjeti prometnu nekulturu, nepoštovanje, bahatost i nabrijane seljačine u prometu. Zaista se ponekad zapitam, kako su uspjeli izaći iz autoškole? Ide li i to preko veze? Ili se plaća? Ili kako?
Dakle, prosječni vozač u gradu Zadru ne poštuje osnovna prometna pravila, a svaki dan sjesti u auto znači ponijeti glavu u torbi.
Sljedeće svakodevne situacije kojima svjedočim nisu iznimke, već pravilo:
- Za pojam lijevi i desni žmigavac rijetko tko je ovdje čuo.
- Kružni tok je enigma.
- Naglo skretanje bez ikakve naznake i obavijesti je uobičajena praksa.
- Nerazumijevanje pojma „cesta s prednosti prolaska“, kao ni pojam „prednost“ općenito.
- Balansiranje između više traka odjednom (pogotovo na predjelu Relja kod glavne pošte gdje se vrluda od crte do crte, od trake do trake).
- Nepoznavanje prakse „pogled u retrovizor“, kao ni „pogled preko ramena“.
Sama sam majka, sa mnom je u autu većinom dvogodišnja djevojčica, a u mom trbuhu je i druga beba. A vozači se ponašaju kao da su sami na cesti .Njihovo ponašanje odlično je obradio Aljoša u epizodi Večernje škole kada ga je komični Pervan upitao za davanje žmigavca, a on mu odgovorio rečenicom: „Što ovaj iza ima znati kud ja idem?˝. E upravo je ta rečenica moto zadarskih vozača.
Često viđam policijske aute po gradu, međutim pitam se, primjećuju li oni ovakvu vožnju? Zaista mi više nije svejedno, istrošila sam trubu pokušavajući upozoriti, dijete mi je naučilo psovke jer se više ne mogu kontrolirati. Zaista, ljudi? Zar ne možete biti civilizirani? Zar ne znate da na ovakav način možda jednom nećete stići na odredište? Ili znate da u slučajevima udesa obično stradaju nedužni, a preseratori poput vas prođu lišo?
U autu iza vas, ili u autu kojem oduzimate prednost, možda sjedi nečija majka, sestra, nečije dijete, muž, otac? Možda je vozač početnik, koji neće stići reagirati na vrijeme. Možda je žena pa isto tako neće reagirati na vrijeme (naglašavam sarkazam na zadarsku kulturu)? Od takvih kao što ste vi spašava jedino iskustvo i hvala Bogu, predviđanje. „Ma neće valjda, nije lud??“. Ipadne da je ipak lud i da ipak hoće. A ti koči, bježi u stranu, trubi, psuj i snalazi se kako god znaš i umiješ.
Apeliram također na zadarsku policiju. Zaista sam legalist i poštujem organe reda. Vežem se u vožnji, vozim po pravilima i nemam se čega bojati. Nikad mi policija koja zaustavlja nije predstavljala problem niti strah. Draga policijo, radi djece, radi majki, radi očeva, radi opće sigurnosti ja Vas molim: povećajte kontrole na cestama, provozajte se u civilnom autu pa promotrite malo kako se u Zadru vozi. Upozorite vozače. Pravila su da se poštuju, kako bismo svi bili sigurniji i kako bi se vjerojatnost nesreća smanjila na najmanju moguću razinu.
A vi, dragi vozači, ukoliko se želite praviti „glavnim bajama“ na cesti, odite na neke poljske puteve pa tamo rješavajte svoje komplekse. I pustite nas, poštene vozače, da se vozimo u miru Božjem.