Tjednik Express je u studenom 2012., neposredno prije puštanja generala Gotovine na slobodu objavio tekst o tome tko je sve i na koji način sudjelovao u izručenju generala sudu u Haagu, kako su se političari s njim igrali, koristili ga kad im je trebao i odbacili kad im više nije mogao donijeti političku korist. Tekst možete pročitati u nastavku: Što su za Antu Gotovinu napravili Tuđman, Šušak, Mesić, Račan, Sanader, Karamarko… Istodobno, bila je riječ o takvoj vojničini da su ga apsolutno cijenili svi podređeni, pa i kada ih je ribao kako se vidjelo na snimci od 6. kolovoza 1995. sa sastanka u Kninu, kad je osuo drvlje i kamenje zbog kaosa, kako je rekao, koji je zavladao nakon oslobođenja okupiranih područja.
Ma, ne žele oni mene uhititi, žele me ubiti, rekao je, navodno, Ante Gotovina sjedeći na terasi hotela Esplanada nakon što je u srpnju 2001. Carla del Ponte objavila optužnicu protiv njega. Sjeo je u BMW i otišao u nepoznato. U bijegu je bio sve do 7. srpnja 2005. kada ga je španjolska policija uhitila na Kanarima… Od svih hrvatskih osumnjičenika ili optuženika Haškog suda baš on je, čini se, imao najmanje sreće. Ili, najveći peh. No ako lošu karmu maknemo s popisa mogućih objašnjenja pa trezveno analiziramo slučaj, uočit ćemo da su Gotovininoj, vrlo teškoj situaciji, mnogo više pridonijele razne politike nego puki niz nesretnih slučajnosti. General nije, naime, imao ni jednog politički utjecajnog saveznika i osim nekolicine pravih prijatelja teško je naći nekoga tko je s Gotovinom postupao “bez fige u džepu”. Tuđman, Šušak, Granić, Šeks, Račan, Mesić, Sanader i Tomislav Karamarko – svi su oni na način pridonijeli zlosretnom usudu karizmatična generala. On je, pokazuje vrijeme, imao mnogo neiskrenih saveznika i ne manje protivnika, otvorenih ili prikrivenih. Bio je moneta za potkusurivanje u brojnim igrama koje, kako smatraju neki koji ga dobro poznaju, nije do kraja razumio. Čini se da se Gotovina u nizu mogućih poteza uvijek odlučivao – ili se možda dao nagovoriti – na najlošije, od odbijanja razgovora s haškim istražiteljima do nesretna bijega, koji mu je pokvario pravosudni položaj i ukrao nekoliko dragocjenih godina.
Gotovo da nema političara i politike – odnosno, važne političke opcije – koja ponešto nije pridonijela njegovom položaju prije nego je oslobođen optužbi. Nedugo nakon Oluje 1996. godine Ante Gotovina pisao je ministru obrane Gojku Šušku, tražeći otpust iz vojske. No Šušak ga je po svaku cijenu htio zadržati u HV-u. Ne znajući kako da ga ipak odgovori, organizirao mu je sastanak s Tuđmanom, koji je na Gotovinu imao velik utjecaj…
Predsjednik je Gotovini rekao da on, Tuđman, iako je 1928. godište, radi po 16 sati na dan, da mu je namijenio veliku ulogu u Hrvatskoj vojsci nakon planirana preustroja i da ne može sad otići. To je djelovalo na Gotovinu, pa se predomislio i ostao. Pogreška? Da je otišao, otvoreno je pitanje bi li optužnica protiv njega ikada bila podnesena. Samo dvije godine poslije Haški će sud prvi put pozvati generala Gotovinu na razgovor s istražiteljima. Prvi put 9. travnja 1998. pozvan je kao građanin, a već idući mjesec, 6. svibnja, kao osumnjičenik. Gotovina se, međutim, nije odazvao. Prema verziji generalovih prijatelja – koju u knjizi “Što smo mu učinili” iznosi Nenad Ivanković – tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić u Saboru je izjavio da se tadašnja HDZ-ova vlada dogovorila s Gotovinom da ne surađuje s Haagom dok se ne riješi pitanje mjerodavnosti nad sudom.
General je pak u intervjuu Ivi Pukaniću rekao da se ni sa kim nije o tome dogovarao i da mu je tako uskraćena prilika da se već tada opravda. Te 1998. godine on je stanje mogao prezentirati u, za sebe, mnogo povoljnijem svjetlu. Hijerarhijski, u to je doba bilo dosta ljudi koji su bili važniji i samim time odgovorniji od njega. Tada bi mnogo veću težinu imalo to da je odmah nakon Oluje otišao na bračno putovanje, da su oslobođen teritorij kontrolirali drugi dužnosnici, da je mnoge ingerencije na terenu imao MUP, a ne MORH. Tada bi mu, za potrebe obrane, možda bili dostupniji i dokumenti, s kojima su se poslije događale čudne peripetije. Ukratko, Gotovina je 1998. lakše mogao izbjeći ulogu “žrtvenog janjeta”. Možda su se upravo toga bojali ljudi koji bi, da u Haag nije poslan Gotovina, išli prije njega?
O tome da se razgovorima s haškim tužiteljstvom mogao promijeniti pravni položaj osumnjičenika – naročito ako je iza njih stajala vlada ili predsjednik – govori i slučaj generala Petra Stipetića, Mesićeva i Račanova ljubimca, koji je oslobođen sumnji nakon nekoliko razgovora s tužiteljima, ali i Imre Agotića. Obojica su uživala naklonost državnog vrha, odnosno institucija, što im svakako nije odmoglo. Mate Granić je govorio da general Gotovina ne govori istinu i da on i Tuđman nisu Gotovini otežavali položaj. “Nije istina da smo predsjednik Tuđman i ja savjetovali ili branili generalu Gotovini da komunicira s haškim tribunalom. Naime, Predsjednik Republike, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, na temelju mišljenja ministarstva obrane i ukupne politike odlučio je da neće surađivati s Haškim sudom dok žalbeno vijeće ne odgovori potpada li Oluja ili ne pod nadležnost Haškog suda. Vijeće za suradnju s Haagom, čiji sam i ja bio član, o toj je odluci bilo obaviješteno. No nikada nisam komunicirao s generalom Gotovinom i nije istina da sam mu išta savjetovao”, rekao je 2012. Mate Granić u razgovoru za Express.
Pročitajte više na stranicama Expressa.