Ona je Cicibela, ima tomu već šest godina da je se može zvati prvom gajetom Jadrana, ali tek od ovog tjedna za taj svoj status ima i službenu potvrdu. Iz Ministarstva kulture u Muzej betinske drvene brodogradnje stiglo je rješenje da je Cicibela uvrštena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Duga je štorija o Cicibeli, koja se na početku svoje priče nije tako ni zvala, ali je baš predanost zadnjeg vlasnika Marina Mijata bila presudna da ona bude prvi kompletno obnovljeni primjerak izvornog tipa betinske gajete, piše Tportal.hr.
‘Naravno da sam sada sretan! A i zahvalan! Iako je u početku izgledalo da sam krenuo u nemoguću misiju, i da baš državu i nije puno briga za pomorsku baštinu, činilo se da će od borbe za Cicibelu najviše stradati moj kućni proračun. Kad sam prvi put nazvao Ministarstvo rečeno mi je da plan obnove drvenih brodova u Hrvatskoj uopće ne postoji! A pomorska smo zemlja! Na kraju smo supruga i ja dobili zadovoljštinu’, kaže Marino, kojem je supruga Ana bila ne samo moralna potpora, nego i važna logistika.
‘Cijela Betina bila nam je moralna podrška. Betinjani su vrlo osviješteni kad je posrijedi zajednički osjećaj identiteta, a priču o Cicibeli prepoznali su baš na taj način. Ovo je uspjeh cijeloga mista i Murtera’, kaže Ana Mijat.
Taj ‘narodski osjećaj’ pretočio se i na institucije, pa u priči Marinko nije bio sam. Uz njega su bili predstavnici udruge Betinska brodogradnja 1740. i Muzeja betinske drvene brodogradnje.
Na rješenje se i nije dugo čekalo, službeni zahtjev za upisom predan je djelatnicima Konzervatorskog ureda u Šibeniku u veljači prošle godine. No Marinova priča o spasu ‘Cicibele’ počela je davno prije, godine 2002.
Pod imenom Danica, Cicibela je izgrađena 1931. godine u škveru kalafata Jere Filipija – Tošulova u Betini. Naručitelj je bio Tome Gregov – Taškela iz Preka na otoku Ugljanu, a po završetku gradnje naručitelj je isplatio kalafatu gajetu sa 1.200 litara maslinovog ulja umjesto da plati u novcu, što je tada bio čest običaj u Betini. Po ‘kroju’, Danica je bila tipična betinjanka, ravne kolumbe i dritog rebra, robusna i stabilna. Prova joj je prilično visoka, a krma tek nekoliko centimetara niža. Duga je 7,70 metara, široka 2,80 metara, visine jedan metar, bruto tonaže 2,67 tona.
‘Betinska gajeta je robusnije forme i konstrukcije od komiške falkuše ili korčulanske gajete. Betinski meštri uspjeli su gajetu kao izvorni ribarski brod inovacijama savršeno prilagoditi životnim potrebama i ruralnom gospodarstvu stanovnika otoka. Gajeta je po dimenzijama obiteljski brod, a svi članovi posade morali su znati njome upravljati. Gajeta je služila i za ribarenje. Na gajeti se i stanovalo’, kaže Kate Šikić Ćubrić, ravnateljica betinskog Muzeja drvene brodogradnje.
Svom prvom vlasniku služila je za održavanje prekomorskih posjeda u Zadru, gdje je obrađivao svoje maslinike, vinograde, voćnjake. Tijekom Drugoga svjetskoga rata na vesla i jedra prevozila je izbjeglice do Kornata, gdje su ih preuzimali saveznici te prevozili dalje prema otoku Visu.
‘Dan je provodila potopljena u plićaku na Kornatima radi zavaravanja ratne avijacije (potopili bi je puneći je kamenom i vadeći čep s dna broda), da bi je predvečer podigli iz mora i osposobili za plovidbu’, priča Marino Mijat.
Nakon rata gajeta je demobilizirana i pretvorena u zadružni brod za prijevoz putnika i tereta na relaciji Preko – Zadar. U tom periodu ugrađen joj je motor, a potom je vraćena obitelji Gregov.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća mijenja namjenu – od trudbeničkog broda postaje – jahtica. Otkupio ju je profesor Emanuel Marušić iz Zadra koji ju je koristio za plovidbu i razonodu, promijenivši joj ime iz Danica u Cicibela. U Zadru je dočekala i Domovinski rat.
U granatiranju Zadra 1993. godine pogođena je gelerima te je potopljena na vezu. Ubrzo je podignuta, sanirana i osposobljena za plovidbu, ali je 2002. opet u lošem stanju. Tu je u Foši pronalazi Marino, branitelj i tadašnji vanjski suradnik zadarskih restauratora, odlučuje je spasiti i obraća se legendarnom betinskom brodograditelju, pokojnom Čedomiru Burtini – Ćiri. Istodobno je tražio od države pomoć u obnovi Cicibele i, kako kaže, naišao tek na puno riječi.
‘Sedam godina trajala je obnova, koja bi bila nemoguća bez pomoći lokalnih institucija i prijatelja. Bez Ćire ovo danas ne bi bilo moguće. Cicibela je Ćirino remek djelo. Njega treba pohvaliti i zahvaliti mu, osim toga mi je dao veliki popust što je uvelike pomoglo u financijskom smislu. Drva za obnovu počeli smo nabavljati po Ravnim Kotarima, odlazilo se po drva od Bukovice, Drvenika do Visočana. Otišli smo i u Banovinu. Na kraju je Željko Grsić iz Siska pomogao i darovao pun kamion drva i jednim potezom riješio problem drvene građe’, kaže Marino, dodajući kako je pokojni Ćiro želeći sačuvati izvornost broda skidao jedno po jedno rebro, a onda izrađivao novo i vraćao u brod. ‘Tim načinom uspio je sačuvati izvornost starih linija te je sačuvano 30 posto izvornih dijelova rebara’, spominje se Marino.
Dio originalnih dotrajalih dijelova Cicibele pohranjen je i izložen u Pomorskoj zbirci Grada Zadra (HAZU).
Po završetku rekonstrukcije Cicibele od izvorne građe broda zadržana je jedna petina. Cicibela je preporođena i porinuta 24. srpnja 2011. godine u Betini, kum broda bio je general Ante Gotovina, a ta ‘kanata’ (porinuće) bila je na neki način prekretnica u tretmanu pomorske baštine u ovom dijelu Dalmacije, kaže Marino.
‘Cicibela nije samo važna kao svjedok povijesti, u njenih 7,70 metara dužine krije se posebnost betinskog brodograditeljskog genija’, kaže Kate Šikić Ćubrić.
‘Uvrštenje Cicibele u Registar kulturnih dobara RH velikog je značenja. Proteklih dvadesetak godina mnogo se radi na senzibiliziranju javnosti za važnost pomorske baštine i drvenih brodova. Taj proces je krenuo iz naroda, ljudi su sami svojim trudom uspjeli pokrenuti nešto na tom polju. Gajeta Cicibela je jedina gajeta koja se nalazi na popisu, a znamo da su gajete brodovi koji su prehranili nebrojene generacije težaka i ribara. Zaštita Cicibele je zapravo odavanje počasti njima i njihovim stvarateljima – kalafatima. Očekujem da će se i drugi vlasnici tradicijskih drvenih brodova povesti primjerom Cicibele i dati zaštititi svoje brodove. Država koja živi uz more i velikim dijelom od mora trebala bi više pažnje posvećivati svojoj pomorskoj baštini’, kaže ravnateljica muzeja, dodajući kako će Muzej u suradnji s vlasnikom urediti da Cicibela postane brod na kojem će se ljudi različite životne dobi educirati o kulturi jedrenja u našem kraju, o putevima težaka i ribara, a ponajviše o posebnostima betinske drvene brodogradnje.
S tim projektom aplicirat ćemo za sredstva iz natječaja Ministarstva kulture i Ministarstva turizma’, kaže Šikić Ćubrić. Realizirat će se TAKO i obaveza vlasnika da Cicibela služi za promociju hrvatske pomorske baštine.
Inače, Cicibela će se kao kulturno dobro s propelom naći u društvu ‘guca’ iz Selca, kaića iz Splitskog pomorskog muzeja, bracere ‘Korvin’ s Veloga Lošinja, riječkog trabakula ‘Larus’, ali i Titova ‘Galeba’ te njemačkog eksplozivnog čamca.