Dali licencu klubu s terenom opasnim po život; Sudski spor s HNS-om ni 9 godina nakon Hrvojeve smrti nije završio
Devet je godina prošlo od strašne tragedije na zadarskim Stanovima. Neutješni otac Svetko Ćustić pokazuje zid u koji je njegov sin u žaru borbe udario glavom.
Sjedio je gore na tribini, prisjeća se za Index.hr. Najprije nije mogao vjerovao, kada je shvatio što se događa tješio se da nije tako strašno.
Out linija je kasnije pomaknuta tamo gdje je i trebala biti. Licenca klubu je uredno izdana, ali to se nije smjelo dogoditi. Danas je uredno iscrtana poprečna linija, a na zid su postavljene strunjače.
Kriv je HNS s kojim sudska parnica još uvijek nije završila.
Kada ste se i zašto odlučili na tužbu?
“Netko meni i Hrvoju mora reći zašto se to dogodilo, da možemo nastaviti dalje i završiti tu priču. Tužili smo HNS i na Općinskom sudu u Zadru, suđenje je trajalo pet godina. Dobili smo presudu, no gospoda ih HNS-a su se žalili, puno im je 960 tisuća kuna. Moja obitelj nije postavila uvjete, iznos su izračunali odvjetnici. Nismo ni htjeli ići na sud, predlagali smo nagodbu, ali HNS nam nije odgovarao na upite. Htjeli smo taj dio života ostaviti sa strane, da agonija konačno završi. Kada je donesena presuda mislili smo da nema razloga da idu dalje. Međutim, HNS se žalio i predmet još traje, mislim da je sada na Županijskom sudu u Slavonskom brodu.”
Jeste li imali podršku HNS-a u vrijeme kada se dogodila nesreća?
“Zorislav Srebrić je bio podrška, on jedini i danas nazove. Podignuli smo tužbu posljednji dan pred istek roka, nakon što nam nisu odgovorili na upite. Njihova žalba strašno je pogodila moju obitelj. Htio sam da u miru nastavim život sa svojim Hrvojem. HNS vodi sve članove nogometne obitelji na natjecanja po svijetu i troše puno više od iznosa ove odštete. Ali ne, gospodi je to puno, a krivi su za to. Sigurno je da su oni odgovorni, tako piše i u presudi. Sportaš mora biti siguran kada izlazi na teren. Zar im pet godina suđenja i cirkusa nije dovoljno? To se trebalo riješiti u dva mjeseca. Ne radi se o suđenju jer je netko postavio krivu ogradu na parceli. Hrvoje je dao svoj život za nogomet.”
Zašto je stala inicijativa da se Kup nazove po imenu Hrvoja Ćustića?
“Predložili smo to prije tužbe, ali ništa od toga. Zovu me da se idemo fotografirati na grobu. Meni to ništa ne znači, ali njima očito znači. Svim članovima Izvršnog odbora nakon presude u srpnju poslali smo pisma, ali nitko nije odgovorio.”
Jeste li pisali i Davoru Šukeru?
“Jesam, nije odgovorio.”
U ponedjeljak je deveta obljetnica smrti vašeg sina. Očekujete li da će ljudi iz HNS-a doći u Zadar?
“Očekujem. Svi koji imaju srce i žele se prisjetiti našeg Hrvoja, dobrodošli su.”
Kako se s boli danas nosi vaša obitelj?
“Brat Domagoj… Da vi samo znate koja je to ljubav bila. Nikada nisu ručali jedan bez drugoga, govorio im da su naporni, jedan drugome vadili su hranu u tanjur da netko ne ostane zakinut. Domagoj je prisilno morao odrasti s 20 godina. Točno godinu dana nakon Hrvojeve pogibije, Domagoj je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo moj nećak Ivan, sin moje sestre. No, Domagoj je jak. Ja sam najteže podnio gubitak. Bilo mi je svejedno, živjeti ili umrijeti. Kada sam doživio infarkt, doktor mi je rekao: Spasit ću ti život, ali kada ti ugradim stent, morat ćeš odlučiti hoćeš li živjeti ili ne. Tada sam sebi kazao, počet ću živjeti. Više ne pijem tablete. Supruga se podignula kada je Domagoj dobio dijete. Naš život prije Hrvojeve smrti bio je bajka, no sve se promijenilo u jednom trenutku.”