U utorak, 21. ožujka 2017. u 19 sati u Gradskoj loži, Zadar otvara se izložba Blanke Katunarić Ivanine pod nazivom PRIZORI S JABUKOM.
Izložba ostaje otvorena do 28. ožujka 2017.
Blanka Katunarić Ivanina, slikarica s osobnim stavom prema svijetu i slikarstvu dočarava ih u zajedničkoj kompoziciji u kojoj mašta i stvarnost surađuju u izgradnji ljepšeg i boljeg svijeta.
Da se radi o zakrivenom svijetu, izvan našeg osjetilnog dohvata, čiju moć odjednom uvećava i uvodi u poseban svijet slikaričina animistička jabuka, prikazuje nam niz od osamnaest slika na izložbi pod nazivom „Prizori s jabukom“ u zadarskoj Gradskoj loži.
Svijet je na svojoj boljoj strani bajkovit, uvijek mlad i sretan i nema završetka.Slikaričin istodobni svijet, ovostrani i onostrani, izrastao je u Zadru, u kojem je slikarica odrasla i čuvala svoje najdraže uspomene u dvostrukom izdanju, realno viđenom i izmaštanom. Vizije nikada ne stare, ali se njezini izražajni oblici neprestano mijenjaju u toj mjeri da sada mašta određuje dimenzije stvarnog u slici. Iz tog rakursa nastajuprizori s jabukom. Umjesto realizma pamćenja, ovdje se nudi optimizam pamćenja postmodernističkim prijelomom slike, jukstapozicijama različitih stilova u prostoru slike.Uz pomoć jabuke, koja zauzima mitsko mjesto muza, slikarica preobražava upamćene prizoreneprolazne prirode, dugovječnostiizgrađenog prostora i prolaženjaljudskih likova.
Kao na svečanosti stvaranja svijeta, prisustvujemo Velikom praskuboja. Blanka ih preslaguje tako da jedna prestiže i ukrašava drugu da bi potom zamijenile mjesta i tako stvarale nove kolorističke cjeline. Ta kozmički intonirana likovnost slavi uzajamnost kao načelo izgradnje održivog svijeta, a imaginacija slikarice dodajesnažnu notu radosti kao bilo punog života u svakoj slici, kemiju ljubavi među slobodnim elementima i uvezanim u cvjetnebukete koji se, opet uobičajenom slobodom i slučajnošću, prebacuju s jedne na drugu stranu vjenčanja. Zahvaljujući bdijenju jabuke nema prekida životvornoj uzajamnosti ni kada su prizori prikazani tako diskontinuirano, od rojeva sličnih zvjezdanoj prašini koja se mogla vidjetigolim okom u ljetnoj noći nekadašnjeg Zadra, kada je i njegov svijet bio mlad, pa do jesenjeg pljuska kiše u tmurno predvečerje.
U ovoj likovnoj priči jabuka ne pada sa stabla, nego stablo (života) s jabuke, kao široka razgranatost stvaranja u diskretnom savezu između ljubavi i ljepote, koji jest zavjet najveće moći. Jabuka gradi novu stvarnost iz koje ishodi novi svijetstvaralačke mašte. U mnogim kulturama, darivanje jabuke čin je dobrodošlice i gostoprimstva, u osnovi čin ekonomije ljubavi u kojoj bića nastaju i rastu zahvaljujući darežljivosti. Ta tradicija nestaje pojavom robno-novčane ekonomije, a nastavlja se svugdje gdje takva razmjena ne dopire: u očuvanoj prirodi, zajednici i umjetničkoj imaginaciji boljeg svijeta.
Slikaričin likovni jezik, unatoč dobrom ugođaju na svim slikama, nema jedinstveni ductus i, dapače, namjerno izbjegava i druge konvencionalne dimenzije.Jedino simetrično uprizorenje je alogično i ironično, diptih s Gracijama u Rubensovim i manekenskim obličjima, kao posvetamisterijuženskog tijela iženskom načelu. U pozadini su piramidalne strukture brda koje podsjećaju na arhitektonske strukture faraonske vlasti, izraziti oblikdrevnog patrijarhata, koje ženska budućnost, moć ljepote u zagrljaju sa svijetom, ostavlja u sve daljoj prošlosti.
U slikaričinim uprizorenjimanema mjesta niza jedan oblik stroja, te matrice težnje vlasti k svemoći, čije je opsjenarstvorazotkriozaigrani pas iz Oza. Moć lijepog ovdje izlazi iz mikroskopskih minijatura s nepravilnim i dražesnim likovima u krošnjama vrta, obigravajući oko šetača sapsom, uranjajući u kapi kiše, zatim u svjetleće krijesnice koje obasjavaju osobu u meditaciji i u nizu drugih prizora koje nastaju kaotvorba animističke jabuke.
Prvorazredno sredstvo dočaravanja slikaričinog dobrog raspoloženja čine boje:rojevi zvijezda i leptira svijeta koji se rađa (Uoči preobrazbe 1 i 2), kombinirane u kristalnoj jasnoći u snopovima (Iz albuma), kišom okupane ulice (Pod kišobranom), istkaneu plavo-zelenim tonovima (U parku), ispletene u proljetnim grmovima (Immanuel), žarkih odsjaja (plavog žutog i crvenog u slici Škrpina), duhovnog spleena ekstaze (Molitva), sublimne putenosti pod krošnjom stabla i svodom neba (Meditacija), zagrljajâ ružičastih cvjetova i tamnozelenih listova (Oleandar mlađi).
Boje su najupečatljivije iskorištene u uprizorenjima motiva prirode koja se podjednako lako i razigrano preobražava u vlastitim i fantastičnim krajolicima. Kolorature okružuju blijede ljudske sjene vjerojatno u funkciji narativa o prolaznosti trenutka okruženog nepokretnom ilisporokretajućom materijom kao dokazom neprolaznosti koja se uspostavlja uvijek novim kombiniranjem ploha i boja. Iza prividnog i prolaznog svijeta nalaze se tako dublji slojevi slobodne i neobuzdane igre. Poziv na igru i radosno iskustvo umjetničke poruke pretvara agoniju u agonalnost koja označava zaigranost i radovanje životu nasuprot figurama smrti kojoj, jureći svijetom, hrle sve besmislenosti, sva ona strahovita ubrzanja vremena koja ne dopuštaju slobodu i zbog kojih se više ne prepoznaje prostor u kojem živimo. Dapače, kao da nestaje pred našim očima. Ova je izložba podsjetnik na umjetnost kao izraz radostiživljenja, onog viška htijenja koji nas potiče da koračamo uspravno i ponosito. Prve obrise takvog životnog prostora i njegova razumijevanjaslikarica je ponijela iz Zadra i sada ih dovršenekao dar vraća svom Zadru.