Ima brodova, kao što ponekad ima i ljudi, koji se rode pod sretnom zvijezdom. Takva je Fjaka, brodica koja poput garofula strši u biogradskoj lučici, toliko da smo se od prve zapiknuli za nju.
Ta rapska gajetica što ju je daleke 1964. za svoju dušu u legendarnu škveru na Barbatu napravio meštar Pičuljan zasigurno bi poživjela dobro i dugovječno i u matičnom akvatoriju, ali teško da bi doživjela da postane vjesnik sasvim novog trenda u domaćoj nautičkoj ponudi – small game fishinga. Ali kako je od Raba došla do Biograda?
Priča kaže da je jedan Biograđanin u to doba prolazio pokraj Pičuljanova škvera, od prve se zaljubio u 6,80 dugu barčicu, koja se od betinskih gajeta razlikuje po krmenoj ravnoj palubi. Ljubav je bila tolika da je šjor Pičuljan odlučio da se Amoru ne valja suprotstavljati i da će gajeta imati novi dom u Biogradu na Moru. Tada je još nije kitilo ime Fjaka, koje će na kraju postati i njezin program.
Plovila je lijepa Rapka u biogradskim vodama i više od ribarske trudbenice bila brod za dušu. S tom namjenom prešla je i u ruke Ive Šangulina i malo po malo dotrajala, dok jednog dana nije postala glavna briga njegova sina Roberta, lika koji je poput barke na svoj način dio jadranske maritimne baštine.
Taj danas 55-godišnji „homo maritimo“ s morem je još od malih nogu, kad je prve milje učinio sa stelama i laserima, a do danas je u 30 godina kao skiper po Jadranu i drugim morima učinio više od 100.000 nautičkih milja. Tamo negdje sredinom osamdesetih s ekipom biogradskih entuzijasta windsurfa sudjelovao je u dvije traversade. Prva je od Ancone put Biograda krenula 1988., a prekinuta je nasred Jadrana pri neveri s udarima vjetra od 70 čvorova. Cijeli pothvat za HRT je svojom kamerom zabilježio milenijski Šime Strikoman.
Dvije godine kasnije na istoj ruti uspjeli su u 24-satnom neprekidnom jedrenju spojiti talijansku i hrvatsku obalu, a pothvat je ostao zabilježen kamerom Ante Granika. Robert je kasnije bio jedan od trojice surfera koji su surfali od Krke do Mljeta (sa Zoranom Maksanom i Kristijanom Vrdoljakom), a s istom je ekipom na dasci prešao od Brijuna preko Kornata do Mljeta. Sve je svojom kamerom zabilježio legendarni Mario Saletto.
Još u Jugoslaviji Robert je vodio charter-bazu, skiperirao po Jadranu, Grčkoj i ostatku Mediterana, bio instruktor jedrenja za TUI-jev Robinson club u Turskoj te Heinz-Stickl sailing camp na Lago di Gardi…
Budući da je po zanimanju ekonomist informatičar, Robert je vodio i poslove koji nemaju baš veze s morem, ali je svoju profesiju i more najbolje povezao kao jedan od utemeljitelja danas izuzetno uspješnog Biogradskog nautičkog sajma. Nadgledao je i proizvodnju brodova Alaska u Šangaju. Bio je i osnivač prvih eko-udruga i utemeljitelj i prestižni jedriličar Jedriličarskoga kluba „Eol“. Neko je vrijeme vodio i konobu u kojoj je u gastronomiju pokušao prenijeti svoju filozofiju koja mu je donijela nadimak Fjaka.
„Velika je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela u kojem se svemu što radimo pristupa pomalo, bez pritiska, s guštom. To je valjda cilj kojem teži cijelo čovječanstvo, samo dok se negdje drugdje postiže izglađivanjem i meditacijom, kod nas je ona – nematerijalna baština koja bi, ako je ne zaštitimo, mogla nestati. Ako sam u čemu dobar, onda je to sigurno plovidba ‘kolafjaka’ (navigare con la fiacca, što bi se moglo prevesti s polako, lagano, sporo, s guštom)“, priča Robert dok se ukrcavamo na Fjaku, brod kojem je namijenio posebnu ulogu da bude neka vrsta filozofskog pomagala za promicanje – dobrog bivanja na moru.
Čitavu priču s fotografijama pročitajte na portalu Morsko prase.