RAZGOVOR Mladi Zadranin Filip Kalinić volontira u afričkom sirotištu: “Ne možete vjerovati koliko su djeca koja žive ispod granice siromaštva, sretna”

“Ti, ti si mi, u mislima” ori se svakog jutra u afričkom sirotištu na tromeđi Ugande, Runade i Konga. Mališanima ozarenih lica koji s lakoćom pjevaju hit kralja funka u mislima sigurno nije bilo da će video, koji je snimio njihov učitelj, volonter Zadranin Filip Kalinić, u kratkom roku osvojiti internet i srca svih koji su ga pogledali. Toga nije svjestan ni 24-godišnji Filip koji se od početka travnja nalazi u malenom afričkom selu, gdje pomaže u izgradnji pumpne stanice koja bi djeci uvelike olakšala život. S nevjericom sam Filipu poslala poruku, budući da u zabačenom seocetu nema ni struje ni vode, a internetska veza je poprilično apstraktan pojam, uz pretpostavku da će se poruka izgubiti u virtualnom bespuću. Krivo. Odgovor sam dobila brzo, iako je kako kaže Filip, signal loš i sve ovisi o vremenskim uvjetima. Skroman mladić odmah mi je pažnju sa sebe skrenuo na sirotište, jer, ističe, to i je svrha njegovog putovanja – pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Kako se i kada rodila ideja da otputuješ u Afriku i zašto baš Afrika?

Nalazim se u Nkuringo Bright Future Pre and Primary school. To je sirotište koje je pokrenuto 2005. , a od nedavno su postali škola. Za sada imaju super rezultate na državnim ispitima, tako da se dobro radi. Ovdje ima oko 220 djece, od kojih polovica živi u sirotištu. Ili su double orphans, single orphans ili im jednostavno roditelji ne mogu financirati školovanje, hranu itd. To je mjesto u blizini nacionalnog parka Bwindi Impenetrable nation park i samo sirotište se nalazi na 2150 metara nadmorske visine. Funkcionira tako da dobiva novce od stranaca, većinom mzungu-a (lokalno za bijelca) koji sponzoriraju jedno dijete ili daju donacije. Postoje naravno veliki donatori pa su ovu školu pokrenuli ljudi iz Velike Britanije. Trošak školovanja za jedno dijete uključujući knjige, spavanje, hranu je 280$ godišnje, što uistinu nije toliko puno. Postoji mogućnost plaćanja u 3 termina, na početku svakog Terma, neka vrsta polugodišta.

Prije nekih pola godine me kontaktirao prijatelj Španjolac koji je bio na Erasmusu s mojim najboljim prijateljem. Znao je da studiram građevinu i da mi je tema diplomskog Hidrotehnika(rijeke, mora, cijevi, brane itd.). Tu je njima trebala mala pomoć jer jedan par iz Španjolske ulazi u novu,veću i “moderniju” (afrički moderniju) školu u blizini ove u kojoj bi bila ista djeca jer ovdje više nema mjesta. Budući da u trenutnoj školi u kojoj i sam spavam,  nema vode, djeca moraju svaki dan, kad nema kiše, a nema je puno, ići do 3 km udaljenog izvora točiti karnistre od 10-20 litara koje nose na glavama natrag. Nema odvoda u wc, nema pipa, a tuširaju se iz lavora.  Spomenuti španjolski par gradi školu u sklopu koje su predvidjeli pumpnu stanicu kojom bi se voda pumpala od izvora do vrha brda, gdje je škola. Tako da bi glavni problem – voda, bio riješen. Djeca bi imala normalan wc, tuš itd. Tu sam ja upao jer mi je to struka. Imao sam nešto novca od workandtravel ljeta u Americi i taman mi je ostalo za troškove. Pa se to sve zapravo pokrenulo pred kraj 2016.

Inače si pustolov ili je ovo za tebe jedno potpuno novo iskustvo?

Inače volim putovati, pustolovine još više. Jedina nova stvar je da prvi put u životu putujem sam.

Koliko dugo i kako si se pripremao za odlazak?

Nisam se predugo pripremao za odlazak, cjepiva, par mailova sa Španjolcima i direktorom škole ovdje i to je to. Ostajem do 1. svibnja.

Kako je reagirala tvoja obitelj kad si im rekao da putuješ?

Ha ha pa neki su dobro reagirali, neke je bilo malo strah, ali je to sve normalno. Uglavnom su mi podrška kao i do sada u životu za sve moje avanture.

Kakva su bila tvoja očekivanja?

Nisam imao neka očekivanja, prvo zbog toga što očekivanja unište dosta stvari, a i prijatelj iz Španjolske mi je rekao da ništa ne očekujem te da je sve drugačije nego što mogu zamisliti ( That’s Africa man, you’ll see).

Pretpostavljam da si doživio kulturološki šok; što te najviše iznenadilo, čemu se bilo najteže prilagoditi?

Pa jesam doživio neku vrstu kulturološkog šoka. Prvo zato sto sam za njih sve prvo mzungu, pa tek onda Filip. Kad prolaziš selom, svi ti mašu, čuješ mzungu mzungu mzungu. Hrana je totalno drugačija, meso je poslastica koju si oni priušte jednom mjesečno, ako i onda. Jedva čekam naše ćevape okrenuti na roštilju kad se vratim, ha ha. U mjestu u kojem se nalazim se živi tipičnim seoskim životom, kao u našim selima, samo na afrički način.  U školi se dosta uči, pleše i smije. Ne biste vjerovali kako djeca koja imaju toliko malo, a to malo je stvarno MALO, mogu biti sretna kad se bubnja po bubnju i bacaju afrički ritmovi i ples.

Kako su mještani reagirali na tvoj dolazak? Kako izgleda jedan tvoj dan?

Ustanem se, doručak,  predajem u školi ( matematiku i  informatiku), ručak, pa ili ponovo predavanje ili igra sa djecom, večera pa ples i spavanje u 9 i 30. Svaki tjedan odem na izlet dva kako bi razbio svakodnevnicu. Prošli tjedan sam poveo 50 djece sa sobom i to mi je možda dosada najbolje bilo. Išli smo u kanu-e ( izdubljena debla eukaliptusa) na jezero Mutanda. Cijeli put do tamo i natrag je sam po sebi avantura, djeca su bila oduševljena, jer nikad nisu bili na nekakvom jezeru.

Njihov doček je bio čudo, ples dva i pol sata bez stanke. Jedan dan smo jedan profesor i ja pješačili na vrh vulkana (3669 m.n.m) koji se nalazi u 3 države ( Rwanda, Kongo, Uganda). Onda smo jedan dan išli do granice s Kongom di sam uspio nekako nagovorit immigration officera  da nas pusti u Kongo na 10-15 min. Istjerali su nas kasnije ostali vojnici ali je sve završilo ok. Jučer je Uskrs bio super, isto ples, predstava itd.

Završio si Građevinski fakultet; hoće li ovo iskustvo, osim životno, biti i strukovno, odnosno, hoćeš li moći znanje stečeno na fakultetu pretočiti u praksu (pretpostavljam da je tamo infrastruktura ipak drugačija).

Prvotno je trebalo biti više strukovno iskustvo, ali su trenutno zapeli nešto s papirologijom pa sam se više posvetio djeci. I jedno i drugo volontiranje. Normalno da je ovdje sve nekoliko desetljeća unatrag pa im mogu objasniti neke stvari vezane uz praksu, a i par ruku koje pomognu u zidanju uvijek dobro dođu.

Tvoj video s mališanima koji pjevaju “Ti si mi u mislima” osvojio je internet, a vidim da si ih upoznao s košarkom. Kako su reagirali na tebe?

Ha ha javili su mi da je postao popularan, ali kako ovdje ima dosta problema sa signalom i strujom ne mogu pogledati što se i gdje objavljivalo. Drago mi je da je tako jer ta djeca zaslužuju takvu pozornost. Nadam se da će i ova priča o mogućem pomaganju svakog pojedinca dobiti par upola takvu pažnju. Svi koji žele pomoći mogu se javiti na mail ravnatelja – [email protected].

Iako je video moja ideja, za košarku je zaslužan tata. On je predložio da ponesem obruč i  napravim igralište i koš. To sam uspio bez problema, a Tornado Zadar sam napisao jer sam znao da bi tata, stric i svi ostali koji znaju što je Zadru košarka, bili sretni kad bi vidjeli tabelun sa natpisom Tornado Zadar u dalekoj Ugandi.

Djeca su me prvo promatrala par dana, no uz igru i provođenje vremena s njima dobro su me primila. Naravno ima one djece koja se još srame pred mzunguom, ali svakim danom sve manje. Sve u svemu, zasada odlično iskustvo i totalno drugačiji svijet. Preoduševljen sam.

Tata je iz Zadra, a i ti si jako vezan za grad. Kako provodiš vrijeme kad si u Zadru?

Je, tata je iz Zadra kao i stric i njegova obitelj. Dolazio sam svako ljeto po 3 mjeseca, i stvarno mi je Zadar, uz naravno Zagreb, najdraži grad. Zadnja dva ljeta sam bio u USA na workandtravel programu pa nisam bio dolje, ali ću to nadoknaditi ovo ljeto i uživati u najljepšem moru i gradu na svijetu. Ha ha kako provodim dane u Zadru? Kako bi Đani Maršan rekao: dva tri đira priko rive…
P. S. Najbolja stvar sto se tiče “Ti si mi u mislima” je to da danas igram košarku s dečkima i čujem cure kako je pjevaju sa strane.

Što nam drugo preostaje nego mladom Filipu poželjeti sreću i još puno ovakvih avantura.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...