Naordni muzej poziva vas na otvorenje izložbe “Slikarska obzorja umjetnika s dvije domovine”, slikara Petra Pedra Marune u organizaciji Narodnog muzeja Zadar, ravnateljica Renata Peroš, pod pokroviteljstvom ministrice kulture Republike Hrvatske dr. sc. Nine Obuljen Koržinek.
Otvorenje izložbe je u utorak, 13. lipnja 2017. godine u 19 sati u izložbenom paviljonu Gradska loža, Zadar.
Izložba se može razgledati od 13. lipnja do 7. srpnja 2017. godine.
Životopis
Rođen je 1938. u mjestu Potprag na južim obroncima Velebita kao prvorođeni sin majke Marije Čiklić iz Dobropoljane na Pašmanu i oca Grge, građevinskog radnika, cestara. Vrijedi zabilježiti da obitelj, majka i tada četiri sina, sami borave u surovim, ali i prirodom opjevanim ljepotama mitske planine Velebit dok otac nadniči daleko od mjesta boravka. Ratni vihor ubrzo dolazi i do njih na Velebitu te se majka sa sinovima sklanja u obližnji Obrovac. Međutim, Obrovac im pokazuje svoje drugo lice: ne prihvaća ih tada većinsko, pravoslavno stanovništvo, a ratno je ozračje tome još više doprinosilo. Kako bi preživjeli, sklanjaju se u Dobropoljanu na Pašmanu.
1949. – 1960.
Obitelj 1949. godine seli u Zaprešić gdje braća Maruna pohađaju osnovnu školu. Petar Maruna pohađa i završava gimnaziju u Zagrebu. U Zagrebu pokušava upisati Likovnu akademiju (1958. i 1959.). U novoj sredini Petar otvoreno iskazuje svoju čvrsto usađenu želju za umjetničkim izražavanjem, kao i dvije godine mlađi mu brat Boris. Iz toga se mladenačkog vremena sačuvao pokoji crtež, objavljen u tadašnjem „Poletu“ u čijem je uredništvu radio i ilustrator Vilko Selan Gliha, a gdje je već 1957. godine i brat Boris objavljivao svoje prve pjesme. Sadržaj i klasična kompozicija jasno upućuje na poznate popratne crteže iz tog vremena, ali ipak neuobičajena interpretacija same poezije koju crtež prati otklon je od plošnih, statičnih kompozicija rađenih na zadanu temu. Nedvojbeno, ovo, po godini nastanka mladenačko, a po snazi umjetničkog izraza, zrelo djelo, svrstava Marunu u red onih koji su rano prepoznali svoj put te ga isprepleli s mnogim recentnim, a različitim slikarskim koncepcijama i izrazima. Snažni je likovni senzibilitet odlučno disciplinirao priklanjanjem crtežu, izgradivši prepoznatljiv stil koji s lakoćom cijenimo po dosegnutom skladu njegova intelektualnog i umjetničkog života. Tijekom ne tako davnog susreta u njegovu atelijeru u Aranjuezu, izjavio je: “Prvu izložbu, koju pamtim, bila je izložba Josipa Vanište sa slikarom Miljenkom Stančićem 1952. u MUO u Zagrebu . I veliki Krleža je bio među posjetiteljima. Ušao je, predstavio se i bacio pogled na nekoliko slika. Onda se okrenuo, rekao da mu smetaju posjetioci i da možda i on nekome smeta i izašao iz dvorane.
U razgovoru Maruna se vraća u 1953. godinu i na Putarov tekst o nastupu EXAT-a 51 koji se zalagao za apstraktnu umjetnost i sintezu svih disciplina likovnog stvaralaštva, gdje je pronašao u njemu i odgovor na tada nuđene kritičke opservacije teoretičara Gamulina, opservaciju o “kolonijalnom duhu” naše apstrakcije, koja, budući da je import i pomodno oponašanje eklatantno građanske kulture, ne nalazi stvarnih uporišta u socijalnoj stvarnosti i vizualnom iskustvu hrvatskog društva. Maruna nalazi da su takvi izmijenjeni i promjenjivi socijalni odnosi “dinamični i obiluju mnoštvom novih vidova stvari. Nijanse su jednako potrebne i kod ocjene zbivanja u ranom poraću, iako je činjenica da razdoblje socijalističkog realizma u našoj umjetnosti traje relativno kratko i da su njegove posljedice manje drastične nego u drugim zemljama “realsocijalizma”. No, unatoč tome, brzina kojom su se odmah nakon prvih znakova liberalizacije počeli javljati novi oblici likovnog izraza, danas se čini upravo začudnom. Na pomolu je inauguracija nove politike otvaranja. Umjetnička djela nastala u okrilju specifičnog oblika “duhovnog egzila” koja su omogućila da se posve ne prekinu neke bitne linije kontinuiteta hrvatske moderne umjetnosti, do tada pažljivo skrivana po zakutcima privatnih atelijera, počela su izlaziti na svjetlo dana. Iste godine Maruna se susreće s apstraktnom umjetnošću Ede Murtića na izložbi “Doživljaj Amerike”. Nakon izložbe suvremene francuske umjetnosti 1952. godine, državne se granice otvaraju izložbama recentne europske umjetnosti i u Zagrebu će se sljedećih godina moći vidjeti pregledi švicarske, belgijske, talijanske i njemačke suvremene likovne produkcije, te velika i poticajna izložba crteža i skulptura Henryja Moorea u Umjetničkom paviljonu. Osim izravnih susreta sa suvremenim europskim stvaralaštvom, ključni događaj koji će u mnogome presudno utjecati na emancipaciju hrvatske likovne scene, bilo je otvorenje Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu 1955. godine. Međutim, u vrtlogu događanja, dobro raspoznajući znakove vremena, braći Maruna potpuno je jasno da to nije dovoljno, te da bi u trenucima dok čekaju neka bolja vremena u “kući svoga oca” jednostavno mogli nestati, te se spremaju na bijeg. Godine 1960. bježi, (odnosno, bolje rečeno, odlazi u progonstvo) s dvojicom braće u Italiju. Jedan od njih je već spomenuti hrvatski pjesnik Boris Maruna (1940. – 2007.). Po prvom bijegu iz zemlje bivaju uhvaćeni i provode osam mjeseci u zatvoru. Nakon toga ponovo pokušavaju pobjeći i domoći se Italije. U izbjegličkim logorima provode osam mjeseci. u Italiji. U razgovoru sjećanja naviru: “Nacrtao sam prizor s jedne plaže u Napulju i s tim crtežom sam se upisao na Likovnu akademiju u Cordobi”.. 1961. – 1969. Godine 1961. emigrira s braćom u Argentinu, u Cordobu. Od 1962. do 1964. radi s argentinskim slikarom Ernestom Farinom. Na Likovnu akademiju u Cordobi upisao se 1963. Crtež nacrtan crvenim i crnim tušem u Napulju, koji mu je bio ulaznica za Akademiju, izlaže iste godine na izložbi u Buenos Airesu i postiže veliki uspjeh. Mnogi slikari i posjetitelji izložbe obraćaju mu se s poštovanjem i divljenjem. Na izložbi ga je potražio spomenuti Ernesto Farina, slikar talijanskih korijena koji je Maruni ponudio suradnju i zajednički rad u svom atelijeru. Objeručke je prihvatio prijedlog da radi za Ernesta Farinu. Radio je na izradi grafičkih mapa od ponedjeljka do petka i u jednom tjednu već je mogao zaraditi polovicu plaće. Atelijer je imao zaposlena još tri slikara i dva dizajnera. Uspješan slikarski rad za slikara Farinu naprasno je prekinut jer su nagovještaji za nadolazeći državni udar bili sve očigledniji. Nakon vojnog udara i obaranja Perona s vlasti (1955.), uslijedilo je razdoblje političke nestabilnosti u Argentini s čestim državnim udarima (1962., 1966., 1971.). Na predsjedničkim izborima 1972. pobijedio je peronistički kandidat Hector Campora koji je iduće godine omogućio Peronu ponovno preuzimanje vlasti. No, Maruna se tada već nalazi u Španjolskoj na svom novom slikarskom i životnom početku. Sva nastojanja Farine da se Maruna vrati u Argentinu i nastavi rad u studiju ostala su neostvarena. Godine 1964. odlazi u Madrid i nastavlja studij na Visokoj školi lijepih umjetnosti „San Fernando“ kao stipendist OCAU. (Organizacion Catolica de Asistencia Universitaria) gdje i diplomira 1969. Od 1969. do 1982. godine živi i radi u Malagi, oženivši svoju kolegicu s posla na školi, Marisu, koja mu postaje oslonac i vertikala i u privatnom i društvenom životu uspješno razumijevajući njegovu umjetnost. 1974. – 2016. Španjolsko državljanstvo Maruna dobiva 1974. godine. Svoju izložbenu aktivnost, koja traje do današnjih dana, započeo je 1962. godine. Sastoji se od pedesetak samostalnih izložbi i više od stotinu skupnih.
Petar Maruna odlučio se za studij na Visokoj školi lijepih umjetnosti „San Fernando“. Mediji su naveliko pisali o Maruninu stvaralaštvu njegova životnog i umjetničkog razdoblja u Španjolskoj, a mi u monografiji prikazujemo preslike samo nekih objavljenih kritičkih osvrta. Valja pamtiti da je Španjolska zemlja brojnih slikara, pa ako stranac, makar i španjolski državljanin kao što je Maruna, biva hvaljen, onda je to mnogo veći uspjeh no što ga imaju domaći umjetnici. Maruna je kao grafičar dobio dvije španjolske nacionalne nagrade (1987. Cadaques, Barcelona i 1988. Ramos, Ferrol), a njegove slike nalaze se u mnogim muzejima, od kojih ćemo u nastavku spomenuti samo one važnije. Od prve godine svoga života u Španjolskoj Maruna je njegovao naklonost prema španjolskoj kulturi i vrijeme je provodio po muzejima, osobito u Pradu, gdje je učio od velikana Goye, Picassa, Velazqueza. Izlagao je, osim u Argentini i Španjolskoj, i u Švicarskoj. Na izložbi u Lausannei u samo jednom danu prodane su mu sve grafike i crteži. U Zagrebu, gradu u kojemu je proveo ranu mladost, slikar izlaže prvi put 2004. godine. Recentni opus od tridesetak grafika i crteža predstavio je zagrebačkoj publici u prostoru galerije Forum i likovnom postavu Milana Bešlića. Ovdje izložene svjetovne i sakralne slikarske teme kojima se Maruna unatrag niza godina predano posvećuje iskušavajući vlastite granice senzibiliteta, dio su opusa neupitne estetske i umjetničke vrijednosti. Umjetnik živi u nekadašnjoj proljetnoj rezidenciji španjolskih kraljeva u mjestu Aranjuez u blizini Madrida gdje ima atelijer u kojem je sve donedavno intenzivno slikao.
Marija Valčić o Petru Pedro Maruna
ŠIRENJE I SAŽIMANJE OPSTANKA
Pedeset godina odsustva.
Što nas zbunjuje kod slikara Marune? Pedeset godina odsustva? Nepravda prema svim onima koji su stvarali izvan domovine, a mi o tome nismo ništa znali jer hrvatska ni intelektualna a ni politička scena nije znala artikulirati primjere slobodnih intelektualaca, umjetnika. Maruna je i kao slikar i kao intelektualac posve neprepoznatljiv, izvan okvira, jer nije bilo tradicije na koju bi se mogao osloniti. Poput svoje braće, Borisa i Šime, koji ne prihvaćaju življenje u totalitarističkom sustavu nekadašnje države, odabire odlazak iz Jugoslavije. Cjelina razumijevanja dolazi tek s ovom izložbom. Marunina razgranata djelatnost na nekoliko medija: crtež, grafiku i slikarstvo, bila je u međuvremenu predmetom brojnih interpretacija i u Argentini i u Španjolskoj te po čitavoj Europi. Na svakom papiru, u svakom kadru, Maruna nastoji ostati na danim i zadanim elementima, odnosno, što manje intervenirati onim sastavnicama što će narušiti pripadnost i skladnost. Kako autorova dob zahtijeva potpun retrospektivni osvrt, a izložbom se nudi tek evidentiranje i usustavljenje novijeg razdoblja, ovim katalogom želimo protumačiti njegove i slikarske i grafičke i crtačke stečevine, a jednom drugom prilikom moramo obećati i sebi i drugima retrospektivnu izložbu umjetnika.
Marunin razvoj i njegovo razdavanje na niz tehnika i disciplina proizlazi iz njegove opsjednutosti prostorom. Maruna svojim poimanjem definitivno razbija shvaćanje prostora u akademskom smislu, onako kako ga je shvaćala renesansa i barok. Ali ima nešto što je zajedničko Maruni i Paulu Kleeu. Paul Klee shvaća svemir kao nešto živo i stvarno; “Čovjek je dio prirode, dio planinskog masiva”, govorio je Maruna. “U početku je djelo”, kaže Paul Klee, “ali je iznad njega ideja”. Ono svoje religijsko nalazi Maruna u dubokom doživljaju prirode, te iz njega stvara vlastitu kozmogoniju. Od djetinjstva promatra prirodu; svaka ptica, zmija, stablo, za njega je čudo. Svaka točka, svaka crta stvara nove i nove tajnovite pojave koje rastavlja i ponovo sastavlja te tako suprotstavljene čine tijelo slike. Slikar Maruna mogao se nositi s takvim zahtjevima jer ima sveobuhvatna znanja, prodornu moć opažanja i unutrašnjeg vođenja te su stoga i značenja njegovih djela vrlo složena i hermetička. Presudni je utjecaj na Marunu izvršio i posjet Parizu i tada otvorenom Centru Georges Pompidou (Centar je otvoren 31. siječnja 1977.), gdje je vidio djela Jacksona Polloca i Kazimira Maljeviča. može osjetiti i rastumačiti. Slobodno se može reći da se radi o komunikacijskoj strani oblikovanja. Vještinom
da se pojmovi za materijalne predmete izraze u obliku likovnih znakova, slikar Maruna nam poručuje: pisati znači tvoriti sliku. U svakome od nas, likovno osviještenih promatrača, slovni likovi odmah bude misaone asocijacije. Za Marunu kaligrafski oblici znakovi su nekog zbivanja koje se već dogodilo, a kao slika u sadašnjosti, ostaje prisutno. I najsitnija izmjena je značajna. Zato i kažemo da “pisanje” nije samo priopćenje neke misli nego je u isti mah i umjetnički postupak. Maruna je u crtežima napustio modeliranje iluzije prostora kako bi se približio ritmovima nježno intoniranih dekorativnih ploha apstrakcije. Čiste, obojane površine kojima crni potezi daju strukturu rasporeda i kompozicijske oblike, vrijedilo je naslijediti od Paula Gauguina (Eugene Henri Paul Gauguin, Pariz, Možda smo najbliže odgonetci slikareva postupka ako pomislimo na neizostavnu dvostrukost: slikar izričito kaže da se u slici kompozicija mijenja zajedno s površinom kojom pokriva platno, a sam izraz tijesno je povezan
s rasporedom, proporcijama figura ili samo jedne figure, s prazninama između njih. Ukratko, sve ovisi o ideji što je umjetnik ima o slici. A od svega, što je zapravo najzačudnije, ne zanima ga mrtva priroda ni krajolik, nego napose figura kojom pokušava izraziti religijski osjećaj života. Zapravo, slikar stvara i pritom govori o višoj koncepciji slikarstva koja mu omogućuje da izrazi unutrašnje vizije…
