Od Velebita do Zadra preko Paga do Đurđevca. Dani ratovanja, ponosa i slave. Turbulentne 90-e u Hrvatskoj su zadnja četiri mjeseca opet opipljivo žive.
No prigoda je ljepša – snimanje filma i HRT-ove serije “General” Antuna Vrdoljaka o životu generala Ante Gotovine kojeg glumi Goran Višnjić. Čovjeku, kojeg je u domovini sresti prava rijetkost, ovo je najdulji boravak kod kuće otkako je 1999. počeo graditi hollywoodsku karijeru. Nakon 13 godina pauze opet glumi na materinskom jeziku. Ovih dana kraju privodi svoj angažman u projektu, uspio je doći do daha, sjesti i u miru rezimirati dosadašnje dojmove, ali porazgovarati i o životu, glumi, pa i doživljaju društveno-političke situacije u zemlji sada kada ju je nakon dugo vremena opet uspio na licu mjesta osjetiti.
Goran ili Ante… nakon četiri mjeseca snimanja kako da vas zovem, koliko ste u liku?
Goran, Goran. Iako, snimanje je samo po sebi jako naporno jer je konstruirano tako da se cijeli moj dio snimi kako bih nakon četiri mjeseca mogao otići doma vidjeti djecu. Ekipi ostaje još dvadesetak dana rada. Mada razmatramo ideju da dodamo još dvije epizode koje bi mogle biti jako zanimljive i u tom slučaju bih se opet vratio u Hrvatsku za par mjeseci. Relativno je naporno, ima puno posla i nije poanta u tome da smo dugo sati u jednom danu na setu, već su pripreme teške. Ima puno posla koji se mora odraditi kod kuće da bih drugi dan došao spreman na set. Od memoriranja teksta do pripreme načina njegove izvedbe, puno je dijaloga. Sjetite se “Duge mračne noći”, dijalozi su zahtjevni, a ne na razini “bok, stari, kaj ima?” O njima treba razmisliti i pripremiti ih da bi zvučali prirodno, a kad to uspiješ, fenomenalni su.
Jeste li zadovoljni sirovim materijalom koji ste do sada vidjeli?
Nisam vidio puno jer ne radi se paralelna montaža. Vidio sam neke dijelove koje sam objavio i na svojem profilu na Instagramu, više kao zahvalu Ministarstvu obrane, primjerice, snimku scene kada Tarik Filipović i ja izlazimo iz helikoptera, ili iz Imotskog, prelijetanje Miga-21 u napadu…
Znači ushićenje je tu, ali i zamor se osjeća?
Malo da. No ne veći nego u svakom poslu ako ga radiš ovako zdušno. Ovo je velik posao, ali kad odradiš jedan dobar dan, primjerice poput onog u Đurđevcu iz perioda Legije stranaca sa Slavkom Sobinom i Reneom Bitorajcem, nema boljeg osjećaja. Ujutro sam i jahao prije početka tog snimanja, nakon deset godina sreo našeg kaskadera Ivu Krištofa, ma sreći nema kraja. Zanimljivo je.
Jahali ste, vozili tenk, a helikopter?
E, to mi nisu dali. Htio sam, ali ništa.
Antun Vrdoljak slovi za strogog, zahtjevnog redatelja. Je li na setu olakotna ili otegotna okolnost biti njegov zet? Slovi za strogog?
Ne mislim tako, rekao bih prije da su njegovi tekstovi zahtjevni. Neki kolege se zeznu pa dođu na set pripremljeni kao što bi se pripremili možda za neku sapunicu pa shvate da nisu dovoljno spremni i tu se stvara dojam te strogosti. I u tom slučaju on reagira najnormalnije i pokušava pomoći glumcu. A ja kao njegov zet… ma sada to više nema nikakve veze. Ja sam jedan od ljudi koji je poticao da se ovaj film uopće krene raditi tako da smo u tome skupa od početka i nema tu posebnog odnosa, prijateljski je i možemo si više toga reći nego što smo to mogli prije. Zapravo je i bolje.
Sigurno su i do vas došle priče “ma Višnjić je za ulogu Gotovine dobio barem deset milijuna dolara!” Kakva je zapravo istina?
Jesu. Ali nisam uzeo ni centa, možete to nazvati dobrotvornim radom ili domoljubljem. Produkcija bi mi, naime, trebala platiti tri avionske karte, za mene, za moju ženu i za sina Viga, i to će se pokriti tek na kraju filma, kada sve drugo bude pokriveno. Znači, i to je upitno. Šalu na stranu, odgovorno tvrdim da za ovaj film ne uzimam nikakav honorar. Čuo sam priče da je i Vigo zaradio. I istinite su. Plaćen je u lego kockicama koje je dobio na setu.