Dug je i neizvjestan put od dolaska u Dinamo iz Dalmacije do stasanja u klasu Luke Modrića. Čak i nešto nižu klasu. Jakov Anton Vasilj dobio je taj nadimak, “novi Modrić”, pečat koji su imali već i neki prije njega, dakako, nikada ga nisu opravdali. Uostalom, i s Modrićem je bilo škakljivo, tko zna gdje bi bio danas da se nije snašao na posudbi u mostarskom Zrinjskom.
I Zvone Boban jednom je tako, kao klinac, trebao u Hajduk, završio je u Dinamu. I dalje među svjetskom elitom. Kao i Luka Modrić. Bilo ih je još, Šime Vrsaljko također je bio Splićanima pri ruci, ali je stazu do madridskog Atletica utirao preko Maksimira. Sad je na dobrom putu Nikola Moro, dječak iz Solina, kojega Hajduk nije dovoljno ozbiljno shvatio i potrudio ga se uzeti, Dinamo je bio brži i konkretniji. Da sad u tu priču ne guramo igrače poput Duje Čopa, Joška Jeličića, Franka Andrijaševića, Mirka Hrgovića, Ardiana Koznikua, Ante Rukavine, koji su, posredno ili neposredno, u Maksimir stigli već kao zreli igrači, zadržimo se na mladima.
Jedan od onih koji su, poput mladog Vasilja, došli u Dinamo iz Hajduka s velikim očekivanjima bio je svojedobno Teo Kardum. U Maksimiru su su ga dočekali reflektori i naslovnice, brujalo se o velikom talentu kojeg je Dinamo slavodobitnički oteo najvećem rivalu. Međutim, brzonogi Teo nije ostavio dublji trag, pamtimo ga tek po golu Glasgow Rangersima u pripremnom susretu u Kanadi. Nešto je stariji (20 je godina imao) kad je s Poljuda došao bio Mario Grgurović, tada jedan od najvećih naših talenata. No kao ni Kardum, nikad u Maksimiru nije dosegao slavu kakvu su mu prognozirali.
Više pročitajte ovdje.