Četiri godine trn smo u oku, mnogima. Konstatiram činjenično, s nimalo naglabanja, blebetanja, s nula kuloarskih priča i s potpunom sigurnošću. O tome zašto i kome, upravo je ova kolumna.
Pa da krenem redom, kako i valja, jer sve drugačije bilo bi upravo ono što su ti i neki radili, takvima nas predstavljali i trudili se da takvi budemo. No uzalud. Da ste ili su pokušali, istini za volju, jeste i jesu. Sva sreća, ne više.
Nije nikakva istina ili njena polovičnost ili dio, pa ni najmanji, da je Antena nastala na nečijoj grbači, na nečijoj šteti, na nečijem iskorištavanju, maltretiranju ili zloupotrebi. Nastala je kao ideja koja se rodila puno prije početka rada, živjela je pripitomljeno u srcima nekolicine, i zaživjela te 2012. godine. Nimalo tiho uzimajući svoj dio tržišnog kolača te rastući ne samo iz godine u godinu, već i iz mjeseca u mjesec, pa i dana u dan. Na našu sreću ali i nesreću mnogih. Ne samo plavo obojeno što od stranačke pripadnosti što od posljedica obiteljskog nasilja, ne samo crvenih prema partijskoj knjižici ili rumenilu na licu ispod dva prsta fasade prikrivenog lica kojekakvih janjaca prekrivenih kožama daleko agresivnijih i krvoločnijih četveronožaca.
Da smo na Anteni utočište u obliku radnog mjesta pružili mnogima, činjenica je koliko i ona da su ti isti, evolucijom, nastali od majmuna ili nekih drugi zakržljalih primata. Neki su silaskom sa stabala evolucijski iskoračili naprijed, a neki su, nakon velebnih životopisa i kilometarskih motivacijskih pisama pokazali svoj iskorak. U krivom smjeru, no to je problem za neke druge institucije i službe. Da se poslovno, više ili manje, brljavilo, normalno je kao i u svakoj drugoj firmi, svakom drugom kolektivu koji pokušava sve uključene u projekt i stvaranje homogenizirati što je više moguće. Često bez nekog značajnog uspjeha, ali, tko smo mi da barem nismo pokušali i potrudili se. Ponekad preko one stvari, mada puno češće iz sveg srca ili petnih žila nadajući se najboljem. I često je to najbolje, zaribalo. Posebice od strane i sa strane svih onih koji su Antenu predstavljali kao njihovom. Ne nužno u vlasništvu, mada je i takvih bilo poprilično, već tvrdeći da su iz temelja stvarali priču koja je posljednjih mjeseci, napokon, stala na sve noge i temelje i postavila ih onako čvrsto kako stoje i puno starije građevine o kojima povijest piše, daleko prije stranaka i interesa, daleko prije mnogih projekata, no možda negdje dovoljno daleko odakle i do kada sežu korijeni najstarijeg zanata. Onog ženskog, da budem jasniji.
Da je bilo teško, često ni sami nismo znali koliko. Da će biti opet tako, zasigurno, no ne bojimo se. Ne bojimo se onoliko dugo dok svi na posao dolazimo i s njega odlazimo s osmjehom. Ne bojimo se onoliko dugo dok su klijenti u porastu a saldo na računu raste iz dana u dan.
Strepnjama i strahovima itekako bi mjesta bilo i dalje da su neki i neke ostale gdje jesu, na svojim direktorskim ili honorarnim pozicijama. Prodavajući maglu, ispostavljajući fiktivne račune bez ponuda i narudžbenica, blateći pritom obraz i ugled kolektiva i tvrtke za koju su, vjerovali smo im, radili i trudili se. No, kao što sam na početku rekao – jesu, na sreću ne više.
Sjedeći prije koji dan na radnom sastanku s jednim od brojnih korisnika usluga naše matične tvrtke, doznao sam kako su ti i te, predstavljajući se samododijeljenim titulama i zvanjima, redovito, bez imalo grižnje savjesti, uz maksimalan osmijeh od uha do uha pridavajući sebi i svojoj malenkosti često i vrlo važne i bitne funkcije, mjesta, pozicije i poveznice između nekih veličina i običnog puka, ucjenjivali, ugnjetavali, ispostavljali lažne račune i ponude, pokušavali iznuditi kojekakve novčiće te činiti sve kako bi se ugled tvrtke i Kuće narušio polako ali sigurno. Dakako da su ti i te iste cijelo vrijeme planirale odlazak. Iako se ne smatram nekim vjernikom, zahvalit ću Mu se na tome što su otišle, čime je napokon alergeno sjeme uklonjeno iz naših dišnih puteva te sada napokon znamo kako je to – disati.
Da se ne varamo, ni političari nisu ostali imuni od proglašavanja velikim gazdama Antene, a kada im to nije pošlo za rukom, onda su, primitivni kakvi jesu, ne u ponašanju nego u cijelom svom biću, prijetili, iznuđivali i plaćali druge portale, portalčiće, blogove i stranice s ukupno posjetitelja zajedno koliko ima 1. a razreda u netom zatvorenoj područnoj osnovnoj školi na Golom otoku. Etiketirajući nas ovim ili onim zvanjima, epitetima, afinitetima, zanimanjima ili počiniteljima po ovom ili onom članku kaznenog zakona. Ćorci, sve od reda, koji će se prije ili kasnije vratiti poput tsunamija na Indonezijskom području, noseći za sobom i najmanje ostatke i tragove ovih ili onih vlasnika, urednika, novinara, nalogodavaca, torbara, predsjednika kojekakvih skupština, manjih ili većih glavešina, brkonja, očeva pobačenih nedonoščadi, vlasnika vozila, korisnika leasinga, ucjenjivača, veličina sa završenom srednjom školom i ostalih.
S više elana i želje za što boljim nastupom na tržištu, pojačali smo redakciju s dodatnim novinarima, akvizirali od konkurencije fotografa, a prodaju i marketing prošili na nova tržišta i klijente, osiguravajući tako postojanost, nezavisnost i odgovornost isključivo – sami sebi. A oni, one, ovi i oni, svi zajedno, neka uživaju u plodovima svojih laži, svojih zakulisnih igara i prijezirom vlastite sitničavosti svaki put kada se pogledaju u reflektirajuću površinu.
Zaboravili ste, pritom, gospodo, kurve, prevaranti, časne sestre, lažljivci i ostali, da za patroniziranje ili ratovanje trebate čistu ili jaku pozadinu. Pokazali ste da nemate ništa od toga, a bitke još nisu ni počele. Komarce nećemo uzimati u obzir, njih smo ionako s nekoliko udaraca već riješili. A spremni smo i za stršljene, one najkrvoločnije. A vi?