Ribar s tridesetogodišnjim radnim iskustvom: “Hrvatsko ribarstvo podijeljeno je u lobije, a general Gotovina je jako utjecajan”

Zaskočili smo ga taman na povratku s mora, gdje je proveo dva dana i jednu noć. Dobacio se otprilike do Lastova i prvog dana se skoncentrirao na mole, trlje i grdobinu, dok su sutradan na meti bile kozice. S dvadesetmetarskom željeznom koćaricom Darko Kunac u rodnoj Podgori upravo je tragao za mjestom na kojemu se može privezati i iskrcati ulov, piše tportal.

‘Evo, ovako mi je skoro svaki dan. Pa da čovik neće poludit! Vrtimo se dok nam se netko ne smiluje i oslobodi vez’, objašnjava nam 48-godišnji Kunac, bradat i kuštrav poput kakve reinkarnacije Tome Bebića.

U hrvatskom ribarstvu on nema nikakvu istaknutu funkciju niti ga se zove za savjete ili prijedloge, dapače. On je samo ‘obični’ ribar s više od trideset godina iskustva na moru – prekinulo ga je samo služenje vojnog roka u JNA i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Valjda upravo zato on je u stanju progovoriti o problemima struke iskreno i lako razumljivo.

‘Gledajte, hrvatsko ribarstvo podijeljeno je u dva lobija; koristio bih teže izraze, ali ne da mi se potezati po sudovima. Prvi je koćarski, a u njemu glavnu riječ vode Riječani koji preko HBOR-a grade nove brodove, kroje zakone kako im odgovara i raspisuju natječaje za poticaje kako se dogovore i kada se za to pripreme. Drugi lobi su plivaričari, a tu su tvrtke ‘Sardina’ i ‘Ugor’ te general Gotovina, on je glavni i odlučuje o svemu oko tuna. Ostali dobiju mrvice. I svi se uvijek vade na europske zakone, a nama ribarima ne daju ni da ih proučimo’, govori nam Kunac.

U njegovoj Podgori ovim poslom bavi se još desetak ljudi, ali samo dva broda u pogonu su cijele godine: ostali ribari se izvan sezone vrzmaju po Bračkom i Hvarskom kanalu, dok se ljeti okreću svojim apartmanima, pizzerijama i štandovima s ‘điđama’ za turiste. Naš glavni junak ih shvaća, kao i sve kolege koji su prihvatili ponudu Europske unije za ‘scraping’ i poslali brodove u rezalište u zamjenu za novčanu naknadu.

Zašto Hrvatska nema burzu ribe?

‘Zar podatak da se ljudi nemaju gdje privezati i iskrcati ulov nije za zatvor? Prodaju nam priče o koncesijama i potkoncesijama koje nitko normalan ne može razmrsiti. Zašto nemamo burzu ribe? Zašto cijena ‘obojenog’ goriva varira i nikad ne znaš koliko ćeš morati platiti?’ pita se. On i njegov brat zasad nemaju prevelikih problema s plasmanom jer dobro surađuju s jednom manjom splitskom tvrtkom, pa i ulov znaju prilagoditi njenim potrebama, no to ne poništava tužnu činjenicu da je tržište još uvijek potpuno nesređeno. Naši ribari, kaže, katkad doslovce bježe od ribe kako joj ne bi srušili vrijednost.

‘Znate kako rade Talijani? Oni su dva milijuna godina ispred nas: imaju burzu ribe na kojoj država garantira najnižu cijenu, pa ako riba ostane neprodana – otkupljuju je za policiju, vojsku i staračke domove ili za riblje brašno. Pametni su oni, i jaki! Evo, već godinama harače po našem ZERP-u koji nikada nismo stvarno uveli jer nemamo nikoga da im se suprotstavi, njihova država čak ih potiče na to. Hrvatska nema toliku flotu da bi iskoristila sve kvote i opet bismo višak morali ponuditi prvim susjedima, dakle Talijanima – samo što bi tada morali platiti odštetu našoj državi. Kome nije u interesu da se taj problem riješi?’ pita se Kunac.

Više pročitajte na tportalu.