Sasvim atipična priča o Stipi Žuniću, gorostasu iz Zadra koji cilja na medalje s najvećih natjecanja
Stipe Žunić kao da se predomišljao kojem bi se od svojih mnogobrojnih talenata u potpunosti posvetio.
Mogao je, primjerice, postati fenomenalan borac. Prvo je bio kadetski državni prvak u boksu, koji je počeo trenirati s 11 godina. Prebacio se potom na kick-boks, pa je u 70 odrađenih borbi proslavio 65 pobjeda, ponijevši i titulu svjetskoga juniorskog prvaka 2006. Volio je taj naoko okrutan sport. Pritom ga nije pogonila puka grubijanština, već umijeće ratovanja – vještina, taktika i borilačka inteligencija. U dobro izvedenoj kombinaciji udaraca prepoznavao je svojevrsni umjetnički izražaj; isti onaj osjećaj uzvišenosti koji kod nekog drugog proizvede tijelo nogometaša pri izvedbi savršenog voleja ili pokreti bacača dok se priprema za izbačaj diska.
Slučaj je htio da Žunić osjeti i taj konkretan trenutak na jednome školskom atletskom natjecanju, kada nije imao tko baciti kuglu. Nije uopće ispalo loše i malo-pomalo je obaranje lokalnih bacačkih rekorda mladom Zadraninu postalo zabavnije od nabijanja modrica i razbijanja arkada. Oprobao se u svim četirima disciplinama i na kraju se opredijelio za koplje. Zato jer koplje, razumije se, leti dalje od bilo kojega atletskog rekvizita. Borilački sport definitivno je izgubio potencijalnog šampiona. A što je i koga dobila Kraljica sportova?
“Atletski su treninzi užasno dosadni”, ispričao je u jednome od ranijih intervjua. “Radi se o jednom pokretu rotacije koji uvježbavaš iz dana u dan dok ga ne dovedeš do savršenstva. I onda kad se dogodi taj savršeni hitac, u kojem sve pogodiš i sve posložiš kako treba, onda je osjećaj neprocjenjiv.”
Danas 26-godišnji atletičar nije trošio život samo na sport. Riječ je o vrsnom glazbeniku multiinstrumentalistu, koji odlično barata usnom harmonikom, gitarom i klavirom, a također je i školovani pjevač. Žunić je također akademski građanin, s diplomom iz sociologije Sveučilišta Florida, koje je pohađao od 2010. do 2015. paralelno trenirajući najprije koplje, a potom kuglu. Odnedavni hrvatski rekorder u bacanju kugle specijaliziran je u području sociologije mladih. Kažu da je društveno vrlo osviješten čovjek. Čini se, i duhoviti cinik.
“Atletika ima svojih čari”, reći će na sebi svojstven način. “Ne može ti ćaća kupit’ taj jedan metar. Moraš ga bacit’ sam.”
Nije sve u rokanju
Kakav je još tip taj multitalentirani, renesansni čovjek iz Zadra, raspitujem se kod predsjednika njegova kluba (ASK Split) i predsjednika Hrvatskoga atletskog saveza Ivana Veštića, te Žunićeva dugogodišnjeg prijatelja i aktualnog trenera Marka Mastelića.
“Klasični Dalmatinac, uporan i tvrdoglav”, govori Veštić a Mastelić nadopunjuje: “U prvom je redu veliki emotivac. Također je iznimno duhovna osoba i praktični vjernik. Iz vjere crpi enormnu snagu i motivaciju, ona mu daje mir. Na kraju, naravno, on je izuzetan sportaš.”
Idući samo ravno pred sobom, rekao bi Mali princ, nitko nije došao daleko. Uza sva njegova vrludanja i traženja, dvije teške ozljede i posljedične operacije ramena odnosno lakta, na koje se nadovezala vrlo ozbiljna upala pluća, nagnale su Žunića 2012., četiri godine nakon što se posvetio isključivo bacanju koplja, na razmatranje prekida sportske karijere. Bespoštedno loveći olimpijsku normu za London završio je u bolničkom krevetu. S ta nešto manje od dva metra, koja se tako trudio i na kraju nije uspio dohvatiti, kao da je okopnjela sva njegova životna snaga. Razmišljajući o životu spoznao je da nešto mora promijeniti.
“Naučio sam da nije sve u ‘rokanju’, u traženju rezultata pod svaku cijenu”, zaključio je tada odlučivši da, ako će nastaviti trenirati, onda to mora činiti drukčije, pametnije.
I onda je sve sjelo na svoje mjesto.