Na sceni Kamernog teatra 55 u četvrtak je izvedena predstava “Demoni”, diplomski rad perspektivne i talentirane Nadine Mičić koju od diplome dijeli još odbrana završnog rada. Ova mlada glumica je za Klix.ba govorila o vremenu provedenom na Akademiji scenskih umjetnosti, životu u Zadru i Sarajevu te o daljim planovima.
Pričom o Demonima Lars Norén nas ispituje i upozorava kako je odnos sa odabranim partnerom, u ovom slučaju Katarine (Nadine Mičić) i Franka (Alen Muratović), a sa druge strane Jene (Aida Bukva) i Tomasa (Emir Fejzić) prepun ispita koje moramo proći da bi došli do ispunjene i totalne ljubavi. Njihovi načini su često pogrešni jer žele povrijediti onog drugog, žele da nahrane svog demona koji je duboko u njima. Sakati su u davanju onog najljepšeg, poklanjanju istinskih plemenitih osjećanja. Iako je tekst napisan 1982. godine, doima se kao da je napisan jučer. Nadine ističe kako je otuđenje među ljudima i bračnim parovima danas sve češće i time je ovaj komad izrazito aktualan.
– U brzini i prolaznosti života zaboravljamo davati, po mehanizmu uzimamo i grabimo jer nam to kao pripada. Jezici su nam brži od pameti, ujedamo oko sebe ne bi li se zaštitili. Od čega? Bilo je teško shvatiti tu nemogućnost komunikacije između Katarine i Franka i tu želju da se svaki dobar trenutak pokvari nekim unutarnjim nemirom. Nekad proradi taj demon unutar nas pa čisto zalajemo i ugrizemo, a da ne promislimo. Ali isto tako sam dosta osobina pronalazila u sebi i emotivno se vezala za Katarinu, jer poželiš pomoći toj ženi i opravdati njena djela. Mjerilo onog što smo napravili je ako ljudi prepoznaju svoje demone, rekla je Nadine dodajući kako su njene kolege i profesor Admir Glamočak koji ih je vodio kroz ovaj proces zaslužni za radost koju je imala radeći ovu predstavu.
Domaća publika imala je priliku gledati je u nekoliko ostvarenja, a javnost je, osim “Demonima”, osvojila ulogom u ispitnoj predstavi “Hasanaginica” na Otvorenoj sceni Obala.
Ljubav prema glumi od malih nogu
Nadine je rođena u Kelnu, ali je sa dvije godine došla u Sarajevo. Priča nam kako je kao djevojčica sa svojom majkom, koja je kostimografkinja, išla na posao i imala priliku pratiti njen rad. Upravo u teatru je shvatila da se želi baviti glumom, a ubrzo je to postalo jasno i bližim članovima njene porodice.
– Počelo je imitacijama Alke Vuice, a došlo do Akademije. Ja konstantno govorim da ovaj posao oplemenjuje ljude i da smo mi ovdje sa zadatkom. Gluma je poziv i na svu sreću ja sam se javila, rekla je.
Iako je mogla birati gdje će studirati, Nadine ističe da je jedina moguća opcija bila Akademija u Sarajevu jer nije željela studirati nigdje drugo.
– Četiri godine nakon toga ne mogu biti sretnija svojom odlukom. Ova ustanova je od ogromne važnosti za ovaj grad i ovu zemlju. Nastavnički kadar osim što osposobljava studente za posao nesebično dijeleći svoje znanje, također odgaja i pruža najveću podršku. Oni su ti koji svake godine nastoje ‘izbaciti’ generaciju najboljih glumaca, ali i ljudi, rekla je.
Prošle godine je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu dobila priznanje za najbolju studenticu glume. Priča nam kako je, s obzirom na specifičnost studija, sve vrijeme je provodila na Akademiji koja je za nju bila potpuni preokret.
– Pored zanata, naučila sam da jasnije artikuliram svoje misli kako bih znala točno što želim, što je za moj karakter veoma bitno. Naučila me je strpljenju u velikoj mjeri, jer sam brzopleta i impulzivna, a nekad neke stvari čisto moraju odstajati, rekla je.
Od diplome je dijeli odbrana diplomskog rada, a kaže nam kako još uvijek nije svjesna da je završila školovanje te da ima mali otpor prema istom, jer je uživala ove četiri godine. Činjenica je da nikada nije bilo lako baviti se glumom, a Nadine nam priznaje da postoji doza straha kada je riječ o odlasku jer je Akademija za nju bila sigurno mjesto.
– Postoji neka ljepota u toj težini. Onda kad vam ne ide pa se probudi još veća želja da se posao napravi a da uživaš u onome što radiš. A po nekim drugim segmentima težinu još nisam osjetila jer sam bila pod zaštitom škole, vjerujem da će se mnogi pojaviti baš sada. Nema gore kazne za glumca od te da ne igra, rekla je.
Iako do sada nije imala mnogo prilika da radu na filmu, kaže da je i rad ispred kamera veoma interesu. Ipak, priznaje nam da je kazalište za nju magično te da ne bi voljela ostati bez uloga na daskama koje život znače.
– Vrlo sam otvorena po pitanju uloga, uvijek me zanimaju one koje su miljama daleko od mene jer mi je zamamniji proces pripreme. Profesor nas je naučio da u svakoj ulozi ima nešto za istraživati i zaigrati se i time se zaista vodim. Radost u onome što radimo moramo pronalaziti sami, u tekstu i partneru, rekla je.
Sarajevo u srcu
Nadine je u glavnom gradu BiH živjela od druge do desete godine kada se preselila u Zadar, očevo rodno mjesto. Studij na Akademiji je specifičan i nije imala mnogo vremena, ali je svaki slobodan dan koristila da ode u svoj drugi dom u Zadar.
– Život u Zadru je dosta laganiji, što bi Dalmatinci rekli ‘nema priše’, ali ono što je zajedničko je taj osjećaj ugađanja sebi, svi vole da im je potaman. No, unatoč mom životu Zadru, Sarajevo je uvijek bilo nešto što je moje. U mnogim gradovima se živi, ali Sarajevo se voli, rekla je.
Osim predstavama, javnost je zaintrigirala izgledom i istančanim ukusom za modu.
– Izgled svakog jutra ovisi o mom raspoloženju, ali moje bavljenje njim nije nikad duže od dvadeset minuta. Od starijih generacija žena u mojoj porodici naučena sam da je od velike važnosti ženina njega. Prepisala sam i usvojila, rekla je.
Veoma je aktivna i na društvenim mrežama koje koristi u svrhu promocije što, priznaje nam, ljudi često osuđuju.
– Profili na društvenim mrežama služe kao proširene osobne iskaznice i na vama je koliko ćete ljudima dati uvid u vlastiti život. Meni su društvene mreže pomogle najviše u širenju informacija jer svi smo digitalni i privlače nas vizualno zanimljive stvari. Ja sam to iskoristila i u najmanju ruku dovela bar 50 ljudi u kazalište. Za mene je to uspjeh, rekla je Nadine.