krševan, brat ivana

Santini: “Za vrijeme rata bili smo gladni, a zadnji smo novac dali da otac ode braniti Hrvatsku”

Tportal
Tamni način

Santini na leđima nosi broj 10 zbog suigrača koji je želio otići iz kluba, a ističe da se ne uzbuđuje ako će ga netko prozivati zbog ekshibicije

Nepisano je pravilo da desetku na dresu u svakoj momčadi nosi najbolji igrač, pa zašto bi bilo drugačije u zaprešićkom Interu? Doduše, najbolji igrač Intera na početku sezone je golman Krševan Santini, pa je i desetka na njegovim leđima prilično neobičan i neočekivan detalj, piše Goal.hr.

Broj 10 dobio Modrić i – Interov golman Santini!? Ovo su najčudniji brojevi nogometaša

– Nosio sam tijekom karijere različite brojeve, i 1, i 12, i 32… ‘Desetku’ nisam nikad, eto, sad je i ona došla na red – nasmijao se Krševan i otkrio kako je zadužio vjerojatno najpopularniji broj među nogometašima:

– Prije mene ga je nosio Ivan Blažević, no poželio je promijeniti sredinu, pa sam mu zaprijetio. Rekao sam mu da ću uzeti njegov broj i, ako ostane u Zaprešiću, da mu ga neću vratiti. Eto, Ivan je ostao u Zaprešiću, ali za kaznu više ne nosi desetku.

Santini se ne plaši da bi ga u slučaju lošijih nastupa netko mogao prozvati zbog “ekshibicije” s brojem na leđima.

– Ne uzbuđujem se previše oko toga. Napunio sam 30 godina i nemam se više kome dokazivati. Kad si mlađi, paziš na krive korake, a kad si stariji, ne obraćaš toliko pažnju.

Sličan savjet daje i mlađem bratu Ivanu, koji briljira u dresu Caena.

– Ma njemu je lakše nego meni, on se uopće ne brine. Sve je dao u Božje ruke, pa kako bude. Ubija se svaki dan na treningu, i na utakmicama, i ako ga nagradi gol, super. Ako ne, opet super, jer je dao sve od sebe. Uopće se ne opterećuje komentarima, i to je najbolje, to bih savjetovao i svima ostalima, pogotovo mladim igračima. Pogledajte komentare nakon utakmice Intera i Hajduka. Hajduk je prvo poluvrijeme bio ‘Barcelona’, a drugo ‘najgori na svijetu’. Ljudi uopće nisu realni, a ako mladi igrač uđe u tu kolotečinu, ako čita što se sve komentira i počne to uzimati srcu, ajme… Evo vam primjer Juranovića… Brz, mlad, motoričan, dobar igrač i treba ga podržati, jer pogreške se događaju svakome. Najbolje ga je sad objesiti i ne dati mu da igra mjesec dana. Mi smo takvi, pogotovo u Dalmaciji, nemamo strpljenja, a to nije dobro.

Ključ svega je iskustvo, koje neki steknu ranije, neki kasnije, a neki nikad.

– Ima tu svega pomalo, i iskustva, i karaktera… Imao sam i ja pogrešaka, primao golove i kroz noge, i kroz ruke, razmišljao bih intenzivno o njima, bilo je i neprospavanih noći. Shvatio sam da nije važno koliko puta padneš, nego koliko puta se digneš. Pogledajte Subašića, dok je branio u Hajduku, svi su ga pljucali, a sad je jedan od najboljih golmana na svijetu. Hajduk je dosta specifična sredina, kad je loše, nitko ne valja, a kad je dobro, možeš gol trčati gol Rivi. Nema sredine, ili je euforija, ili depresija. A ta prevelika ljubav zna gušiti igrače, pogotovo mlade.
Santini priznaje da mu se svidio ovogodišnji Hajduk.

– Pričao sam sa Sašom Bjelanovićem nakon utakmice, baš sam mu rekao da su dobri, kompaktni, da se vidi rukopis trenera, pravci kretanja, otvaranja… Izgledali su kao Barcelona pored nas, bez obzira što smo mi bili nikakvi u prvom dijelu. Meni se sviđa put i projekt kojim Hajduk ide, puno bolji su nego prethodnih godina. Meni je Hajduk, nakon mog Zadra, najdraži klub i drago mi je da napokon izgleda kao momčad s glavom i repom. To što su osvježavali momčad protiv nas, to je druga priča. No moraju znati da se na ‘malim’ utakmicama gube prvenstva.

Iako mu je Hajduk drag, kaže da nikad nije sanjao doći na Poljud.

– Nikad nisam imao nerealne snove, ali tko zna što život nosi. Nikad nije kasno. Bila bi mi to i kruna karijere, nagrada za sve što sam prošao. Tržište je takvo, nikad ne znaš gdje će ti se prilika otvoriti, možeš završiti u Hajduku ili u Kustošiji. Iskreno, volio bih se Zadar vrati u prvu ligu, da se nešto promijeni, da se krene u jedan ozbiljan projekt. Ja bih se prvi vratio i potpisao do kraja života. Ma ne bih nikad ni otišao iz Zadra, ni iz Hrvatske, da sam imao neke normalne uvjete, da sam mogao zaraditi 80-100.000 eura po sezoni kod kuće. Za te novce bih s guštom ostao. Nažalost, Zadar je tu gdje je, vođen od strane krivih ljudi.

Skromnost je jedna od vrlina koja krasi braću Santini.

– Nisam megaloman, imam stan, auto, a mogu pojesti samo jedan ručak na dan. Tako smo odgojeni i ja i brat. Evo, imao je Ive kombinaciju za Kinu, imao bi plaću od šest milijuna eura na godinu, ali je odbio. Ima ženu i djecu, nije želio zbog novca sve poremetiti. Ja sam zaradio puno manje, ali imat ću za jesti i piti, a djecu ću odgajati tako da budu skromni, da im ne moram baš sve pružiti. Omogućit ću im obrazovanje, a dalje neka se sami muče. Ni ja i Ive nismo imali sve, pogotovo u vrijeme rata. Bilo je dana kad smo imali samo za hranu, mama i tata niti to uvijek, bili su i gladni. Zadnji novac su dali za pištolj kojim je tata krenuo u obranu Hrvatske. I to nas je naučilo da cijenimo ono što imamo…

Autor fotografije: Dražen Breitenfeld, Tportal

Ostavi komentar koristeći Facebook



 

 

Možda ste propustili pročitati