Gori borovina, pjeva jedan hercegovački pjevač. I u pravu je. I na sreću u pjesmi ne gore maslinici, vinogradi, pašnjaci… Poljoprivreda ima rješenje za tolike požare. Bit će ih uvijek, i da je sve obrađeno bilo bi, ali ne u tolikoj mjeri. Gledamo već godinama kako gori. A upravo korov, borovina, makija i garig strašno gori. Zašto mislimo da poljoprivreda ima rješenje? Pa sjećamo se kada je nekada Tito zabranio držanje koza.
Donosim jedan citat iz Šumarskog lista, iz 1978. godine. Zakon o zabrani držanja koza donesen je u SR Hrvatskoj 1954. godine. U drugim se je Republikama Savezni zakon provodio mnogo ranije. U Makedoniji i Bosni i Hercegovini Uredbe o zabrani držanja koza donesene su 1948. godine, a na temelju Saveznog zakona, piše AgroKlub.
Tito zabranio koze i naredio sadnju borova
“Ti zakoni i uredbe doneseni su u teškom razdoblju za našu zemlju. Još se nisu zaliječile rane nanesene u ratu, živjelo se oskudno, hrana je bila racionirana — i u toj situaciji Savezna vlada donosi Zakon o zabrani držanja koza zahvaljujući u prvom redu dalekovidnosti Predsjednika Tita”, stoji tada u jednom izvještaju.
Evo što je predsjednik Tito na tu temu rekao u Trebinju još 3. listopada 1954. godine: “Ja moram da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer sada vidim da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine svuda gdje još nisu učinili”, rekao je Tito i trajno Dalmaciju pošumio tim korovom od bora.
Posljedice su i danas jasne. Dajte stočaru 100 hektara zemlje da tamo ima 100 koza, ili 100 ovaca, ili pak 100 Salers goveda. Neće više na tih 100 hektara ništa gorjeti. Ali ljudima treba dati da tamo drže stoku. Ne davati im za novce u koncesiju, niti prodavati. Omogućiti onima koji žele da ih uzgajaju. A imamo danas jako mnogo naprednih maslinara i vinogradara. I njima treba dati da rade i razmašu se na tim prostorima. Jeftinije bi bilo da Hrvatska kupi sadnice maslina, ili pak da kupi koze i pokloni tim poljoprivrednicima. Ali ni tu se ne smije dati bilo kome sam da se da. Treba u svakom slučaju onima koji znaju radit’.
Vjerujmo u naše ljude i kad idu raditi, ne samo kad gase požar
Primjerice, imamo poljoprivrednu zadrugu Masvin, Masline i vino u selu Polača u zaleđu Biograda u Ravnim Kotarima. Njihovih 100 hektara maslinika i vinograda u nekadašnjem miniranom kovoru, garigu i draču danas sigurno ne može goriti. Tim ljudima, i takvim zadrugama treba dati stotine hektara da obrade. Ne mora zemlja nikada biti njihova, ali im se treba dati kao što je nekada dano i kombinatima. Samo neće biti nikome oduzeta, već će biti dana ona zemlja koja je u korovu. Vjerujte da u Dalmaciji i na otocima ima stotine i stotine pojedinaca, tvrtki, zadruga koji su u stanju odmah se uhvatiti posla. Pa i na tom opožarenom prostoru.
Uostalom, cijena jednog kanadera je 30 milijuna eura. Sad treba lijepo reći ministru Tolušiću da je cijena jedne rasplodne koze 200 eura i da za jedan kanader može kupiti 150 tisuća ovaca za 150 tisuća hektara krša i kamenjara. Neka proba. U naše ljude treba vjerovati. Ne samo kada idu gasiti požar, već i kada idu raditi.