Zadranka Julija Kranjec: “RH bi novac koji na prljav način zarađuje kroz trgovine oružjem trebala uložiti u prihvat izbjeglica”

Za Novosti Zadranka Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije dala je vrlo interesantan intervju.

U već tri navrata ste s organizacijom Are You Syrious upozoravali na kršenja međunarodnih konvencija koje se odnose na prava izbjeglica te na nezakonito postupanje policije na granici. Do danas nije bilo nikakvih reakcija države, odnosno nadležnih institucija. Zašto?

Nama se i dalje javljaju ljudi koji tvrde da su na granici bili podvrgnuti nasilju ili da su im oduzete neke vrijednosti poput novca ili mobitela. Osim nas, i neke druge organizacije koje djeluju u Srbiji izašle su s gotovo istim nalazima i svjedočanstvima. MUP, prema kojem je izvještaj bio usmjeren, i od kojeg smo očekivali da ispita i eventualno kazni odgovorne osobe, reagirao je vrlo mlako i nezainteresirano te dobivamo samo vrlo načelne i oskudne informacije oko toga što se događa na granici. Jedino pod pritiskom javnosti doznaju se informacije o tome što se događa s prijavama. MUP nam najčešće odgovara da odbacuju naše tvrdnje jer nemamo dokaze, što je i logično, naravno da nemamo snimke, kao ni ljudi koji su nam svjedočili. Naravno da je nemoguće biti na granici i promatrati što se tamo događa jer je pristup zabranjen svima osim graničnoj policiji. Ipak, i dalje prikupljamo informacije, u kontaktu smo s ljudima i želimo nastaviti pokazivati da se ne radi o nekim sporadičnim slučajevima već o većem broju slučajeva. Tome treba pristupiti temeljito, a MUP i državno odvjetništvo trebaju u okviru svojih ovlasti napraviti temeljitu istragu i javnost upoznati s uvjerljivim nalazima o postupanjima na granici.

Postoji problem maloljetnika bez pratnje, za koje se procjenjuje da ih je nestalo više od 10.000 u Europi. Dio te djece je nestao i u Hrvatskoj?

Pitanje maloljetnika bez pratnje uvijek je nekako marginalizirano. Načelno se pokazuje briga za maloljetnike, ali kada dođe do praktičnih operativnih stvari vidimo veliku neosjetljivost na potrebe djece i njihovu ranjivu poziciju. Nitko još ne može odgovoriti na pitanje što se sve s njima dogodilo, iako znamo da su oni visokorizična grupa kada govorimo o krijumčarenju, iskorištavanju i trgovanju ljudima. Podatak da je nestalo 10.000 djece je zaista zastrašujući, ali ne možemo vidjeti da se EU, pa i Hrvatska, zaista pozabavila tim problemom. U Hrvatskoj se maloljetnici bez pratnje smještaju u različite odgojne ili domove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Ivancu, Zadru, Splitu, i dalje nestaju i odlaze a bez da im itko može ući u trag i veliko je pitanje kakva je njihova sudbina. No i prije nego odu ta djeca se suočavaju s mnogim problemima – neka od njih i nakon godine i pol boravka u Hrvatskoj nisu bila uključena u školu, nemaju osiguranu adekvatnu psiho-socijalnu skrb, i uopće poticaj da se ovdje osjećaju sigurno i da vide svoju budućnost. Osim organizacija civilnog društva i pravobraniteljice, nije nam poznat značajniji interes nadležnih institucija za rješavanjem ovog problema.

Vaša organizacija godinama upozorava da se zbog inzistiranja na razvoju oružanih snaga i policije u potpunosti zanemaruje sustav civilne zaštite. Posljedice smo vidjeli i tijekom požara u Dalmaciji?

U jeku rasprave o tome kako se postupalo za vrijeme požara u Splitu, MORH raspisuje natječaj za kupnju borbenih zrakoplova iako službena odluka o toj nabavi nije donesena
Sve to možemo promatrati s dvije razine. Jedna je globalna i na razini EUvidimo povećanu militarizaciju cjelokupnog života. Hrvatska nije otok da može izolirano funkcionirati, pa tu dolazi do nedostatka strategije o tome na koji način razvijati sigurnosnu politiku, odnosno kako da ona zaista bude utemeljena na potrebama ljudi koji ovdje žive. Kronično nedostaje kreativne i hrabre sigurnosne politike u Hrvatskoj koja bi se trebala otkačiti od ‘nasljeđa Domovinskog rata’ i krenuti graditi sigurnosne politike sukladno realnim prijetnjama i strahovima ljudi koji žive u Hrvatskoj. Kada bi se tako gledalo na sigurnost puno manje bi se naoružavali a puno više pažnje posvetili civilnoj zaštiti, suzbijanju korupcije i smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti u društvu. Inzistiramo na tome da u fokus treba staviti koncept ljudske, a ne nacionalne sigurnosti. Nažalost, naši donositelji odluka pokupili su frazu tzv. domovinske sigurnosti koja dobro zvuči u PR političkim kampanjama, ali je de facto još uvijek prazan sadržaj.

Hrvatske tvrtke koje proizvode oružje u zadnje vrijeme ostvaruju velike profite na izvozu. Hrvatska je prodajom oružja Saudijskoj Arabiji prekršila međunarodni Ugovor o trgovini oružjem, koji zahtijeva da prije izvoza država mora napraviti procjenu zlouporabe. Hrvatska je naprosto odlučila ignorirati izvješće UN-a ili poziv Europskog parlamenta o embargu izvoza oružja?

Riječ je o neodgovornom postupanju. Rasplamsavanjem daljnjih sukoba i nesigurnosti dovodi do toga da ljudi bježe iz tih područja, a onda ih kao izbjeglice na našim granicama proglašavamo prijetnjom. Iz Strategije nacionalne sigurnosti indirektno se može iščitati da se migracije u Hrvatskoj vide kao prijetnja i onda se novac ulaže u zatvaranje granica. To nisu pitanja koja se mogu promatrati jedino kroz nacionalni kontekst, već puno šire. U najmanju ruku, RH bi zarađeni novac na ovaj prljav način trebala uložiti u prihvat i integraciju izbjeglica.

Hrvatska javnost svojevremeno je uspjela obraniti autoceste od koncesija, ali nedavno nije uspjela spriječiti izglasavanje Zakona o koncesijama kojemu se protivio veliki broj građana, udruga i lokalnih inicijativa. Zakon nije zadovoljio javnu raspravu, naprosto je usvojen dizanjem ruku. Možemo li očekivati nova usvajanja zakona na ovakav način, koji pokazuje veliki demokratski deficit?

Možemo, ali vidljivo je da se to događa već neko vrijeme. Postoje neki standardi demokratskih procedura koje smo uveli, ali je pitanje poštuju li se. U nizu situacija u kojima smo sudjelovali postojalo je poštivanje procedura da se, recimo, zakon stavi u javnu raspravu, ali je sadržaj bio duboko problematičan iz perspektive poštivanja temeljnih ljudskih prava. Dakle, mislim da minimalne standarde i procedure treba poštivati, ali to nije jedino na čemu bi trebalo inzistirati. Obično se zakon stavi na javnu raspravu, i na taj se način zadovolji forma, ali nedostaje dijalog i stvarna mogućnost utjecaja na zakon. Nužno je inzistirati na uspostavljenim standardima, ali ne izgubiti iz vida kvalitetu i sadržaj kako ne bismo izigravali demokraciju.