Antonija, jedina žena pilotkinja u Eskadrili helikoptera 93. zrakoplovne baze: “1 od 10 osoba mi povjeruje što radim”

Antonija Trupinić je jedina žena pilotkinja u Eskadrili helikoptera 93. zrakoplovne baze, piše Buro247.

Kakva je javna percepcija vašeg posla?

Prije svega, pilot je muškarac. Tu nema zabune (prisjetimo se samo megapopularnog filma “Top Gun”). I to nije bilo kakav muškarac, nego frajer! Tom Cruise ili Val Kilmer? Svejedno.. Što mislite koliko ljudi mi povjeruje da sam vojna pilotkinja? Jedan od deset. I taj jedan je dobio informaciju prije nego ju je potvrdio osobno. I taj jedan je uglavnom u zrakoplovstvu pa me ispita o letenju kao da sam na nekom usmenom ispitu iz aerodinamike i meteorologije.

Kako vaš posao doista izgleda?

Za sada letim na helikopteru Bell 206B Jet Ranger koji je klasificiran kao školsko-trenažni helikopter.

Kako sam nastavnica/instruktorica letenja, moj posao podrazumijeva letenje svaki dan po par sati te poučavanje studenata (mi ih zovemo učenika-letača) vještini letenja, ali i teorijskom znanju pa tako osim što im pokazujem tehniku pilotiranja u helikopteru, ja zapravo, vrlo često predajem u učionici predmete iz specifične primijenjene teorije letenja helikopterom.

Osim što sam nastavnica letenja, završila sam i obuku za probnu pilotkinju (ono što se laički kaže “test pilot”). Uglavnom, letim i takve letove gdje nakon većih popravaka na helikopteru pilot provjerava njegovu ispravnost: upravljivost, funkcionalnost, performanse, ispravnost svih instrumenata i na kraju leta donosi odluku o njegovoj ispravnosti za daljnje letenje. Osim ovih zadaća, moja Eskadrila helikoptera u 93. zrakoplovnoj bazi u Zadru obavlja i druge posebne zadaće na kojima često sudjelujem, od izviđanja požarišta iz zraka, snimanja iz zraka do prijevoza.

Na poslu nosim kombinezon, vojničke čizme i vojničku majicu i gaće. U helikopteru nemam klima uređaj, a temperature ljeti u kokpitu znaju doseći i 50°C. Dok letim, osim zaštitnih rukavica i kacige, nosim i prsluk za spašavanje s nožem i tonu opreme na sebi (težine oko 10-ak kilograma) što znači da mi samo lice nije pokriveno nekim dijelom opreme. Dok letim, znoj mi kapa u oči (pa i ono malo maskare koju stavim ujutro prije posla, završi na obrazima do kraja leta) i sve to skupa ne izgleda uopće famozno, glamurozno, profinjeno, a ni luksuzno. To je prava strana mog posla. Moj ured je kokpit. Moj izgled i ponašanje su prilagođeni mom uredu.

3 najbolje stvari u vašem poslu?

Emocije, mogućnost napretka, diverzitet posla. Letenje je istovremeno avantura puna adrenalina, moć i umjetničko izražavanje. Svaki moj let je moj način izražavanja i iskušavanja granica do kuda se moja psihomotorika razvila, kakve vještine sam usvojila i kako brzo i točno ću odreagirati u svakoj situaciji. Naravno, postoje “pravila ponašanja” u zraku i moja odgovornost je poštovati pravila, ali opet, u zraku sam! Moje tijelo, mozak i organ za ravnotežu prepoznaje i treću dimenziju jer sam ga tako uvježbala.

3 najteže stvari u vašem poslu?

Uh, ovisi od osobe do osobe, tj. od pilota do pilota. Teško je nabrojati tri jer je to dio mene i ne mogu odlučiti što bi bilo teško, a da mi smeta. Ja volim kad je teško, izazovno. Ali pretpostavljam da je najteži dio onaj kada se treba uskladiti obiteljski život s poslom. Pretpostavljam da će za mene, kao ženu, to biti još veći izazov jer mama je mama. Morat ću dobro razmisliti o prioritetima. Morat ću imati jako veliko razumijevanje u obitelji jer posao je stresan.

Koliko vojni piloti mogu zaraditi?

Uopće neću biti licemjerna i reći ću da dobro zarađujemo. Ništa mi ne nedostaje. Potpuno sam svjesna situacije u državi i zaista sam sretna što sam davne 2003. godine odlučila upisati ovaj fakultet, iako mi tada novac uopće nije bio motivacija. Većina mojih vršnjaka se još uvijek snalazi s pronalaskom posla u struci, kako u državi, tako i izvan nje. Naravno, novac je potreban i osigurava mi miran život da bi moj fokus mogao biti na letenju i obuci pilota, a ne na plaćanju režija.