Jugoslavija je nekima bila majka, nekima maćeha, a taj odnos se nije promijenio ni u Republici Hrvatskoj

Uz svakako očiti, i za demokratski ustroj države negativan trend idealiziranja ustaštva koji je vidljiv posljednjih nekoliko godina, mnogi danas veličaju i Jugoslaviju. Prema takvima, bivša država bila je mjesto u kojem je tekao med i mlijeko za sve narode i narodnosti, a oni koji pokušaju dići glas protiv takvog prikaza Jugoslavije često bivaju ušutkani i marginalizirani.

Istina je, kao i uvijek, negdje između, a u vremenu kada društvo u našoj državi traži neki svoj ideološki put za budućnost i petlja se u pitanja “gdje si bio 41./45./91./95.”, dužnost je savjesnih građana iznositi sve informacije koje će pomoći donošenju objektivnog suda.

Za vrijeme mojega studiranja jedan je moj profesor, čije ime bez njegove privole neću iznositi, izrekao znakovitu izjavu koju koristim kao polazište za ovaj tekst: “Neistina je da u Jugoslaviji niste mogli reći da ste Hrvat, da niste smjeli biti Hrvat. Mogli ste, i bili ste poticani tako se izjašnjavati, ali samo ako ste se izjašnjavali kao ona vrsta Hrvata prihvatljiva sustavu”. 

Prevedeno, sustav je nametao jednu viziju tihe i ograničene narodnosti mimo koje se nije smjelo ići, a kazne su bile marginalizacija, represija i u konačnici za ‘ekstremne slučajeve’ zatvor, odnosno likvidacija. Da je to bilo tako, ali i da je državni aparat proizvoljno odlučivao što je prihvatljivo, odnosno što to nije, dokazuje slučaj zadarske obitelji Smolić koji danas iznosim javnosti.

Moj sugovornik bio je Dean Smolić, zadarski poduzetnik, koji je s Antenom Zadar odlučio podijeliti priču o tome što je Jugoslavija bila za neke. Zašto se danas odlučio obratiti medijima obrazložio je rekavši “kako je iznošenje ovakvih priča nužno da mladi znaju što je bila bivša država i kako je utjecala na onu u kojoj živimo danas”.

 – Dana 14. lipnja 1974. izvršen je pretres stana moje obitelji. Oduzet je pasoš mojega oca Branka, 500 kuna iz bivše države koji su služili kao uspomena na prošla vremena, njegova članska iskaznica Matice hrvatske i adresa jednog Zadranina. Šest dana kasnije izvršen je naknadan pretres stana u kojemu ocu, strastvenom lovcu oduzimaju lovačku pušku i lovački karabin. U postupku koji je dovršen 25. kolovoza sljedeće godine objašnjeno je da su puška i karabin oduzeti jer se zbog ranijeg pretresa sumnjalo da je moj otac potencijalni terorist. I to samo zato što nije skrivao da je bio Hrvat, kazao nam je Dean Smolić.

Ono što je dodatno bizarno je činjenica da je dokument o pretresu i oduzimanju lovačkog oružja potpisao sam Dean Smolić, tada devetogodišnjak, kao ‘građanin’ što znači da je ondašnja milicija vrlo lako i bez posljedica mogla ‘plesati’ na granici legalnosti.

Ako se s postupcima milicije i etiketiranjem nekoga kao potencijalnog teorista slažete jer “su zakoni bili takvi”, ne zaboravite i činjenicu da je progon Židova u nacistiškoj Njemačkoj bio itekako legalan, ozakonjen Nirnberškim zakonima. To nije povijesni revizionizam, to je činjenica koja samo dokazuje da pravo i moral nisu istoznačnice.

Dolaskom devedesetih i stvaranjem Republike Hrvatske, Dean Smolić i njegova obitelj vjerovali su da će se stvari promijeniti, odnosno da će nestankom komunizma nestati i represija ondašnjeg režima. No, kako to biva i u brojnim drugim slučajevima u ovoj državi, stvari se nisu baš tako odvile.

– Pretres na onome dokumentu potpisuje čovjek čiji sin danas obnaša dužnost državnog odvjetnika. Sin sekretara danas radi prvi Vladi. Sinovi i kćeri dobro pozicioniranih ljudi u bivšemu režimu danas kontroliraju vlast u Republici Hrvatskoj. Djeca nisu kriva za grijehe svojih očeva, ali stvoreni “klanovi” nisu nestali. Ništa se nije promijenilo. Mladi, sposobni, obični ljudi koji nisu rođeni u pravoj obitelji nemaju perspektive, nemaju mogućnosti. To je glavni razlog iseljavanja, to što neki ljudi državu imaju kao privatni posjed i njihov je glavni cilj iseliti sve koji razmišljaju. Cilj im je da u Hrvatskoj ostane glup narod, nesposoban razmišljati. Mladi se moraju boriti protiv toga, a moraju biti svjesni onoga što je bilo i što se i dalje odigrava da znaju protiv čega se bore. Nezadovoljnih ima mnogo, samo se trebamo pokrenuti, zaključio je Smolić.