Napadaj panike je iznenadna epizoda snažne neugode, strave i/ili straha praćena mnogim intenzivnim tjelesnim simptomima, a tijekom života doživi ga svaki peti čovjek.
Simptomi su snažni i čovjek se osjeća ugrožen, kao da je u realnoj opasnosti – tjelesnoj (umrijet ću, onesvijestit ću se) ili psihičkoj (poludjet ću, nešto će se strašno dogoditi). Ljudi također mogu strahovati da će doživjeti moždani ili srčani udar, što se treba dijagnostički isključiti pretragom, pišu 24 sata.
“Tjelesni se simptomi preklapaju s određenim zdravstvenim teškoćama (kardiovaskularne i respiratorne smetnje, endokrinološke, neurološke…) pa se ljudi prestrave”, objašnjava specijalistica kliničke psihologije Jadranka Orehovec iz savjetovališta Taura, i upozorava da je prvi korak svakako liječničkim pretragama isključiti takve potencijalne smetnje.
“No koliko god neugodne bile, tjelesne reakcije koje se javljaju kod napadaja panike dio su prirodne alarmne reakcije tijela u emociji straha. Ta je reakcija evolucijski razvijena i nastaje u situacijama opasnosti da bi pripremila tijelo za “bijeg ili borbu”. Brže dišemo tako da kisikom bolje opskrbimo mišiće, srce ubrzano kuca kako bi krv brže kolala i opskrbila mišiće, mišići se ukoče u spremnosti za akciju… Sve ovo nam je korisno za preživljavanje u stvarnoj opasnosti. No tijekom panike se ove reakcije javljaju bez postojanja stvarne opasnosti. To je lažni alarm – kao kad se preosjetljivi automobilski alarm pogrešno aktivira na bezopasan signal (jači vjetar) kao da je prijeteći”, kaže Orehovec.
Objašnjava da neki od nas imaju osjetljivije alarmne sustave koji se lakše lažno aktiviraju. Neki su skloniji opaziti tjelesne znakove i protumačiti ih kao prijeteće, pa lakše upadnu u začarani krug koji održava panične smetnje. Neki ljudi su učestalo tjeskobni, zabrinuti i očekuju opasnosti te su zato stalno u povišenoj napetosti, što lakše kulminira u napadaj panike.
“Tako se početna prirodna tjelesna senzacija ili lagana tjeskoba pojačava daljnjim paničnim mislima kako ste u velikoj opasnosti: ‘Događa se nešto strašno’, ‘Nešto nije u redu sa mnom’… Osjećate se kao da ćete umrijeti, poludjeti, doživjeti infarkt, izgubiti kontrolu… Zato često pobjegnete iz situacije u kojoj ste osjetili paniku (izjurite iz trgovine, tramvaja…) i odete na mjesto gdje se osjećate sigurno. Počnete izbjegavati slične situacije u budućnosti, nikamo ne idete bez “sigurne osobe”… Stalno skenirate tjelesne senzacije i provjeravate “je li sve u redu” ili ponovno počinje napadaj. Svaki opaženi osjet panično tumačite kao znak ‘Evo opet kreće’, ‘Nešto se užasno događa’… Upravo takve panične misli i ponašanja – pretjerana fokusiranost i praćenje simptoma te strepnja i iščekivanje dovode osobu u stalno stanje pripravnosti, napetosti i stvara začarane krugove u kojima je sve lakše doživjeti napadaj panike. Stoga je jako važno da osoba poradi na svojoj kroničnoj napetosti ili sklonosti tjeskobi i nauči se relaksirati”, objašnjava psihologinja.
Simptomi panike su iznenadni napadaji jakog straha i tjeskobe uz:
• ubrzan puls, lupanje ili preskakanje srca
• ubrzano disanje (hiperventiliranje),
• osjećaj teškoća disanja i ostajanja bez daha, osjećaj gušenja i stiskanje u prsima
• glavobolju
• osjećaj slabosti, vrtoglavice, nesvjestice
• trnjenje i obamrlost u tijelu, pogotovo rukama i nogama
• valove vrućine i znojenja, ili drhtanja
• mučninu
• osjećaj da morate na WC
• osjećaj nestabilnosti (“čudan” doživljaj sebe ili okoline)
• osjećaj da gubite kontrolu i da će se dogoditi nešto strašno
“Dio ljudi napadaj panike dožive jednokratno ili višekratno te se spontano prestane pojavljivati. Tad je uglavnom riječ o smanjenju generalne anksioznosti, pa tako i povezanih pojava poput napadaja panike. Neki doživljavaju napadaje tijekom nekoliko godina i njima se preporučuje tretman kognitivno-bihevioralnom terapijom”, kaže psihologinja Iva Kantolić.
“Ljudi koji razviju panične smetnje uglavnom su pretjerano zaokupljeni tjelesnim, boje se svojih tjelesnih senzacija, teško toleriraju anksizonost i doživljavaju okolinu nepredvidljivijom te osjećaju da imaju manje kontrole – što ih čini ranjivijima na ove smetnje, zbog čega je važno poraditi na tome”, kaže Orehovec.
Postoje mnoge tehnike koje mogu pomoći
Psihoterapijski postupci podrazumijevaju individualnu i grupnu terapiju. Ona ima za cilj osvještavanje nesvjesnih razloga koji mogu utjecati na pojavu poremećaja te pomaže u smanjenju napetosti i reduciranju psihološke patnje koju čovjek ima. Tehnike te terapije su: ventilacija ili oslobađanje od neugodnih sadržaja i misli kroz verbalizaciju, sugestija ili ohrabrenje, persuazija ili obrazlaganje i logična prorada zabluda u vezi s poremećajem, autogeni trening – sistem vježbi za relaksaciju, psihoanalitičke metode.
“Kad se radi o paničnom poremećaju, osim terapijskog liječenja, on se može liječiti i lijekovima koje može propisati liječnik obiteljske medicine. Ako nema poboljšanja, posavjetujte se sa psihijatrom”, kaže dr. med. spec. psih. Jasna Radišić, pišu 24 sata.
