‘Apartmani, beton, more, gužvovite plaže, sunce i pizza-cutovi!? Ako bi to trebao biti doživljaj s ljetovanja na moru, onda takvo što možete doživjeti bilo gdje. Ali ako stvarno želite doživjeti Jadran, ljude, obalu i osjetiti tu posebnost zbog koje ćete im se vraćati, onda vam domaći svijet mora pružiti priliku da se otisnete i zavirite u posebne i skrovite kutke i ponuditi vam doživljaj koji se pamti… ‘, piše Tportal.
Tako u isprekidanim rečenicama, dok odrješuje konope svoje barke, priča Tonči Skroče, rođeni Zadranin, bivši nogometaš, menadžer s diplomom čikaškog univerziteta, koji je u tridesetoj okrenuo novu stranicu života, odustao od posla trgovca bojama i otvorio Spearhunter.
Pod tim engleskim nazivom za lovca s kopljem krije se osobita mala, reklo bi se obiteljska, turistička tvrtka koja svoj program temelji, kako Tonči kaže, na personaliziranim morskim đitama, s naglaskom na posebnim i prilagodljivim programima ronjenja i podvodnog ribolova.
‘Prodaja boja, unatoč hrvatskoj birokratskoj džungli kroz koju sam se probijao nakon povratka iz SAD-a, funkcionirala je više nego dobro, sve dok mi nije postalo jasno da bez obzira na solidnu zaradu, ne želim život podrediti poslu koji ne volim. Za razliku od trgovine piturom – more obožavam. Moji su rodom s otoka Iža u blizini Zadra i od malena sam s didom, starim i ostalom familijom, koja je zapravo živjela od mora, naslijedio tu ljubav. Kako je moja djevojka Nikolina Stepan magistrica arheologije i strastveni ronilac (usput i jedna od boljih hrvatskih trkačica dugoprugašica, nedavno je sudjelovala na SP-u u Londonu op. a) odlučili smo pokrenuti priču koja bi u sebi spojila tradicionalni mediteranski suživot s morem i drugačiju viziju turizma. Vjerovali smo da upravo tako nešto nedostaje današnjem industrijskom, često stihijskom pristupu ‘bez duše’, koji se ogleda i kad je plovidba posrijedi’, govori nam Tonči dok gliser polako iza sebe ostavlja vizuru Svetog Donata.
‘Aktivni turizam ili pustolovina s lokalnim morskim svijetom u Hrvatskoj je još uvijek relativna nepoznanica. Mi smo krenuli od ideje da maknemo ljude iz priobalne gužve i pokažemo im otoke, ali ne tako da se tamo ubace u neki apartman iz kojeg odlaze samo do plaže. Želimo im na prijateljski način pokazati dio lokalne povijesti koja se proteže od Ilira preko Rima sve do današnjih dana. Vodimo ih na mjesta koja će ih ostaviti bez daha. Mnogi od njih su upravo na ovom odmoru s nama prvi put skočili sa stijena, prvi put zaronili na dah, iskušali se u lovu i prije svega – dobro se zabavili na moru’, objasnio je Tonči i istaknuo da podjela poslova između njega i Nikoline izvrsno funkcionira i na kopnu i pod vodom.
Tonči i Nikolina goste vode na skoro sve otoke zadarskog arhipelaga kao što su Pašman, Rava, Iž, Rivanj, Sit, a njihova najdraža lokacija vanjska je strana Dugog otoka, još uvijek netaknuta ljudskom rukom, bogata ribljim vrstama i florom zbog koje i zaboravite da ste u lovu. Gosti su im većinom strani ljudi srednjih godina koji žele novo morsko iskustvo.
‘Ovoga ljeta na našem brodu bilo je stvarno raznih nacija i dobnih grupa. Imao sam klinca od 11 godina iz Francuske koji je bolji ronilac na dah od mene, ali i alpinista iz Slovačke od 57 godina koji je, između ostalog, osvojio Mt. Everest, no do sada nije pokušao roniti na dah. Posebno je lijepo što s većinom njih i dalje ostajem u kontaktu preko maila, Facebooka, Instagrama… i već se raspituju za sljedeće ljeto’, rekao je Tonči, dodavši da je podvodni ribolov posebna priča.
‘To je sport koji zahtijeva odličnu fizičku pripremljenost, mirnoću i predanost. Ozbiljniji ribolovac treba svakoga dana biti na moru, treba voljeti more i od njega uzimati samo onoliko koliko je potrebno. Svojim gostima odmah kažem: na našim turama podvodnog ribolova ne postaje se podvodni ribolovac, nema instant pristupa. Ali jako se trudimo da im približimo taj sport, objasnimo zakone, regulative, pravila, kao i pojedine tehnike i osnove. Najbitnija stvar je da shvate da ljudsko tijelo reagira drukčije pod vodom, da treba znati svoje granice i ne ići preko njih te da nijedna riba nije vrijedna ljudskog života’, objasnio je Tonči, čiji je posao na dan intervjua ipak bio bitno jednostavniji.