Do kada ćemo trpjeti vandalizaciju od strane političkih štićenika tzv. uglednih poduzetnika? Po hrvatskim zakonima propisano je da se pomorsko dobro koristi isključivo koncesijom ili koncesijskim odobrenjem.
Je li to u praksi tako, teško je reći budući da smo svjedoci zatvaranja i penaliziranja onih koji imaju zapravo jedino legalno sredstvo korištenja pomorskog dobra, ali nemaju političku moć i utjecaj. Određeni “veliki poslovni” ljudi upisuju pomorsko dobro u vlasništvo njihovih firmi, a ni to očito nije potaknulo državu za provjeru zakonitosti poslovanja firmi.
No, potaknulo je društvo da shvati kako nije potrebno zakonsko rješenje, već samo rođak u gradu i onaj naš iz sela u Zagrebu.
Tako primjerice najveći dužnik državi, cca 55 mil. kuna poreza, tvrdi kako su njemu ukinuta prava?! Pa se javnost pita gdje je pravna država i kada će tamo kročiti inspekcija?! Firma koja je otela državno zemljište, koje je na kraju država morala sudskim putem vratiti, te s kojom firmom država vodi još sporova, traži prava? Ne možemo se ne zapitati što bi bilo s takvim ponašanjem u drugim EU državama, a navodno moramo prilagoditi zakone onima u EU.
“Dobar primjer” provedbe prikazujemo.
Male firme uništavamo, manje lokale treba zatvoriti, jer je neko veliki bacio oko baš na taj lokal, a nema veze koliko on i njegove firme duguju gradu/državi; i to se zove proeuropska politika.
Konstatiramo, dakle, uz pitanje “kako je moguće”, nekoliko činjenica;
1. Tankerkomerc je 1996. godine imao pravo iskoristiti dobivanje prioritetne koncesije kada je u RH nastupio institut koncesije, ali Tankerkomerc nije iskoristio svoje pravo, već se upisao kao vlasnik čestica zemlje pomorskog dobra, što je DORH sudskim putem vratio državi.
2. Tankerkomerc nikada nije imao koncesiju, niti je plaćao koncesijsku naknadu, pa je zanimljivo da nikada Tankerkomercu inspekcija, kao ni jedno državno tijelo nije zatvorilo poslovanje, dakle preporuka je – ne trebate zakon, već samo političare.
3. Grad odnosno Županija prešućivala je, slagala se, prekrivala i stišavala problem Tankerkomerca, umjesto da se logičkim putem potraživala naknada od njih.
4. Kada govorimo o natječaju iz 2014. godine onda je više nego jasno da je politička moć upravo iza Tankerkomerca, jer bi ministarstvo moralo reagirati na besmislene i pravno neutemeljene izjave gospodina Motušića, kada priča o natječaju i njegovom zakonskom utemeljenju.
5. Država, odnosno ministarstvo, mora jednom presjeći konce i postupiti po zakonu, a to je da se obznani dobitnik natječaja, jer za to ne postoji niti jedna pravna prepreka. Tankerkomerc je morao biti dekvalificiran, te je nastavak natječaja morao teći bez stopiranja jer dostavljena ponuda jednog od kandidata nije zadovoljavala uvjete, pa je vise nego suludo i neshvatljivo da njegova tužba zaustavlja cijeli proces.
Tankerkomerc je uvijek imao pravo potraživati svoja prava na sudu, ali ministarstvo nije smjelo zaustaviti natječaj.
Evo i nakon procesa suda imamo novu akciju DORH-a po prijedlogu Tankerkomerca i naravno država opet stopira proces objave dobitnika natječaja. Naime, DORH koji vodi spor pred Trgovačkim sudom u Zadru zbog nezakonitog korištenja Marine i izlaz iz posjeda, sada traži preispitivanje zakonitosti rješenja suda oko natječaja za koncesije, koju koncesiju Tankerkomerc ne može nikad dobiti jer zakon o koncesijama jasno propisuje da ne može biti koncesionar onaj koji je prije zloupotrebljavao pomorsko dobro, pa se pita koja je svrha svega ovoga sto se dopušta Tankerkomercu kada zakonski ne mogu biti nositelji koncesije?!