Prvih godinu dana, obilazeći suborce, obljetnice postrojba iz Domovinskog rata i mjesta stradanja poginulih branitelja, prešao je više od 120.000 kilometara. Od čovjeka koji je nevin iza rešetaka proveo 2060 dana, drugo se nije moglo ni očekivati. Premda se iz haaškog pritvora vratio opasno narušena zdravlja, general Mladen Markač opet je prodisao punim plućima, istražujući granice svoje novopronađene slobode. Usprkos sveopćoj percepciji da je 2007. izdan i žrtvovan, nikoga nije prokazivao, nikad nije upirao prstom ni javno adresirao svoju gorčinu. Poput svoga prijatelja Ante Gotovine, posljednjih se pet godina suzdržavao od snažnih političkih poruka, glasnog izricanja stavova o aktualnim društvenim previranjima, pa i politike. Tek je, kako bi policiji ustupio svoje golemo iskustvo i znanje, ovog lipnja prihvatio imenovanje posebnim savjetnikom ministra unutarnjih poslova, ali uz određene uvjete: bez zasnivanja radnog odnosa i bez naknade za rad. I danas se do detalja prisjeća trenutaka koji su mu u danima uzništva ulijevali nadljudsku snagu, poput onih kada su mu, pogotovo u blagdansko vrijeme, pristizali deseci tisuća pisama i čestitaka sa svih kontinenata, piše večernji.hr.
– Ta potpora, te tople riječi “Ljudi, držite se!” od znanih i neznanih koji su vjerovali u mene i generala Gotovinu, pa kad još čujete da svako selo u Hrvatskoj moli za nas…, to je neopisivo. Pomislio sam tada: pa dobro, valjda vrijedi zbog svih ljudi izdržati, pa neka budem osuđen! Osjećao sam da ipak netko stoji uz mene, da netko vjeruje u mene, pa sam se povukao u tišinu, u crkvi sam nalazio svoj mir vođen nadom koja tinja i govori da će biti bolje, da će se dogoditi nešto veliko, neko čudo. I dogodilo se – prisjeća se general možda i najsnažnijih slika u mozaiku svog života.
Ne podnosi blaćenje
Nakon povratka iz Haaga, na njega je snažan dojam ostavio prizor koji je ugledao već u zračnoj luci – rijeke građana. A osobito ga je dirnuo doček na Trgu.
“Zar su svi ovi ljudi došli zbog nas?”, pitao je tada u nevjerici svog vojnika Josipa Klemma. Već dva dana kasnije bio je u Vukovaru u Koloni sjećanja kamo je došao “jer mu je srce reklo da mora doći”. Tamo ga je posebno dojmio susret s dječakom koji mu je rekao: “Molio sam se za vas”. Teško se oteti pitanju što bi s njim bilo da presuda Haaškog suda nije bila oslobađajuća.
– Očekivao sam da je realno da će optužba o zločinačkom pothvatu pasti, možda zbog toga što se međunarodna pravna javnost digla i rekla da te postavke ne mogu opstati. Mislio sam da će ostati neka zapovjedna odgovornost iako je tužiteljstvo nije nama stavljalo na teret, nego je dokazivalo zločinački pothvat, pa sam očekivao da će možda pojedinačno smanjiti kaznu. Bilo mi je teško uopće suočiti se s time, poslije toliko želje da se od prvog dana stvarno i sa srcem borim za obranu i oslobođenje Hrvatske, da je moguće da cijela ta priča na kraju završi tako da ja budem proglašen ratnim zločincem, a svi oko mene budu amnestirani. To ne bih mogao prihvatiti – kaže general Markač.
– Iskreno, ušao sam kao policajac inspektor u Domovinski rat obnašajući svoje svakodnevne dužnosti. Sebe sam cijeloga dao u oslobađanju domovine, to mi je bio ideal i osim plaće ništa nisam uzeo pa mi svako blaćenje Hrvatske i Domovinskog rata teško pada – kaže Mladen Markač. Posebno teško, nastavlja, proživljavao je i činjenicu da od hrvatskog političkog vodstva tijekom suđenja nije dobio potrebnu originalnu dokumentaciju, dok su ga istražitelji istodobno suočavali s dokumentima koje nikada nije vidio.
– Tada je moj odvjetnik Šeparović pisao Uredu za suradnju s Haaškim tribunalom i predsjedniku Mesiću tražeći da nam se dostavi dokumentacija kako bismo mogli odgovoriti na pitanja istražitelja, no iz oba ureda odgovoreno je da takvi dokumenti u arhivama ne postoje. Kada sam to pokazao u Haagu, tada su mi istražitelji ponudili ustupiti dokumente, kada mi već Vlada ne da, ali na to nisam mogao pristati jer me bilo sram. Osjećao sam se doista jadno i razočarano jer mi vlastita država koju sam stvarao nije željela pomoći – kaže Markač.
Suđenja dosta za dva života
Potom otkriva da je sloboda, dugo vremena nakon povratka iz Haaga, bila posve nova kategorija na koju se sporo i teško navikavao, piše večernji.hr.
– Sjećate se onoga “Sloboda za sve”? Naime, 8. listopada 1991. godine Hrvatski sabor donio je na svojoj sjednici odluku da je na Hrvatsku izvršena oružana agresija i da je JNA agresorska vojska. Tada je naše vodstvo shvatilo da će Hrvatska biti slobodna samo uz istinu i oružje, i to se dogodilo 1995. godine kada su svi doživjeli tu slobodu. I mi smo se toj slobodi veselili jer ćemo živjeti bolje i imati bolji život. Onda su nas zatvorili i nas smo dvojica, general Gotovina i ja, slast te slobode doživjeli posljednji u Hrvatskoj – rekao je general Markač.
Nakon što je nevin u pritvoru proveo 2060 dana, je li razmišljao o tužbi? Odmahuje rukom, sudova i suđenja mu je dosta za dva života. O tome, kaže, nikada nije razmišljao. Za njega je najveća odšteta što je Haaški tribunal objavio da je Hrvatska vodila obrambeni, oslobodilački i častan rat, čemu je, kao važna karika, i sam pridonio.