Tog 18. studenoga 1991. godine srpske snage pod vodstvom Ratka Mladića slomile su otpor u selu koje ni po čemu nije predstavljalo bitnu stratešku točku ili cilj – niti je imalo vojnih objekata, niti se nalazilo na uzvisini i kakvom bitnom koridoru ili dominantnim kotama. Ni po čemu, kazat će njegovi stanovnici, osim po tome što su njegovo stanovništvo stopostotno činili etnički Hrvati koji su još ranije proglašavani ‘kleronacionalistima’.
Grunuli su sa svih strana, potpomognuti avionima, teškom artiljerijom, s tridesetak tenkova i oko tri tisuće vojnika, pa u nekoliko sati presjekli obrambene linije i na koncu ovladali mjestom koje je u prethodna tri mjeseca ionako sravnjeno sa zemljom. Što tada, što u idućim mjesecima ubili su i masakrirali ukupno 86 osoba, mahom civila i staraca. Najprije su ih koristili kao živi štit i natjerali da hodaju ispred tenkova, kako bi spriječili daljnje diverzije preostalih branitelja, a onda ih krenuli klati. Na ulicama, u kućama, u podrumima…
Ovčara i Škabrnja su dokaz genocidne namjere
Na Marka Miljanića, korpulentnog prosijedog brku, vjerojatno ste naletjeli u televizijskim dnevnicima, kada nakon opširnih izvještaja iz Vukovara na red dođe i njegova Škabrnja. Da, to je onaj koji iz godine u godinu s pozornice grmi o nekažnjenom zločinu, o zločincima koji ležerno žive u susjednim državama, o činjenici da Zorana Banić – jedina osuđena ‘baba koja nije znala ni upaliti automobil’ – jednostavno ne može sama nositi odgovornost za soldatesku koja se sručila na jedno obično selo. Iz godine u godinu, izuzev one jedne prigode kada mu nisu dozvolili održati govor, Miljanić uvijek govori isto. Čini se, u prazno.
Mržnja nije ni zdrava ni korisna
U međuvremenu je objavio knjigu, svoj ratni dnevnik, a osam puta pozvan je na Haški sud kao svjedok tužiteljstva u procesima protiv Miloševića, Babića, Martića, Stanišića, Simatovića… Čudi se kako u njegovoj vlastitoj domovini ne vlada preveliki interes za tim svjedočenjima, makar se ničemu ne treba čuditi kada se zna da malo koga zanimaju i notorne stvari poput progona zločina koji, barem službeno, cijela Hrvatska obilježava 18. studenoga. Obilježava koliko i sutradan zaboravlja.
A opet, u razgovoru sa škabrnjskim zapovjednikom nećete naići ni na trunku mržnje, dapače: jednostavno objašnjava da ona nije ni zdrava ni korisna. Nećete pronaći ni zavist prema ratnim junacima koji su se okitili neusporedivo većim brojem odlikovanja, niti ozlojeđenost jer ga njegova vlastita država nije osobito nagradila barem na ovoj simboličnoj razini. Ne, Marko Miljanić predstavlja zgodan primjer osobe koja gleda u prošlost samo kako bi zatvorila jednu nesretnu priču i napokon krenula naprijed. On, čini se, zna što njegovom mjestu danas treba.
Došao pomoći ‘barem na nekoliko dana’
‘Tadašnji načelnik zadarske policije zamolio me da dođem u Škabrnju 5. rujna 1991. godine, barem na nekoliko dana, kako bi se stvorio nekakav red. Stanje je bilo dosta kaotično, svakodnevno nas se tuklo minobacačima, a selo su branili dragovoljački odredi od kojih je tek kasnije formiran samostalni bataljun. Kako sam došao, tako sam i ostao: radili smo na utvrđivanju i bunkerima, dovlačili komunikacije na Ražovljevu glavicu, a onda s nekoliko stotina protutenkovskih i protupješačkih mina stvorili liniju obrane od Gornjeg Zemunika do Nadina’, prisjeća se Miljanić za tportal.
‘Bili smo zbilja skromno naoružani, da se uvijeno izrazim – imali smo tek pedesetak pušaka koje su sami ljudi kupili. Kasnije, kada je pala vojarna u Gospiću, Norac nam je poslao još oko 160 komada oružja, šest ručnih bacača i šest mitraljeza od sedam ili devet milimetara, sa streljivom’, referira zapovjednik obrane Škabrnje.
Pakao je počeo u rujnu
Pakao je, kaže, započeo već tim prvim danima rujna, no u prvom tjednu listopada postaje gotovo neizdrživo: JNA i pobunjeni Srbi na dnevnoj bazi provode otvorene pješačko-tenkovske napade, ljudi ginu sve češće – među prvima dvojica Ivkovića i Stanko Bilaver – a prvi put u tom kraju avioni započinju i s korištenjem kazetnih bombi. Onih koje i danas znaju sijati smrt.
‘Sjećam se kao danas, na njihovim oklopima pisalo je ‘za Tuđmanove štakore’, ‘evo vam je opet’ i ‘pozdrav od JNA’. Ta fiksacija na Škabrnju do danas se ne može racionalno objasniti, osim što ih je smetalo to da se radi o čisto hrvatskom selu i da smo uspjeli odbaciti njihovih desetak napada. A valjda su htjeli pokazati kakva sudbina čeka ostatak Hrvatske i Hrvata’, govori nam Miljanić.
Uglavnom, od pojave kazetnih bombi gotovo kompletno civilno stanovništvo evakuirano je u Zadar i na otoke, Škabrnju je branilo 245 ljudi, ali u prvim danima studenog civili se nakon jednog od bezbrojnih potpisanih primirja organizirano vraćaju svojim kućama i to stvara poprilične probleme. Zapovjednik kaže da je bio protiv toga, ali nitko ga nije doživljavao.
U masakru je ubijeno 86 osoba
‘U jutro 18. studenoga, u sedam i trideset, Ratko Mladić pokreće definitivni udar iz nekoliko pravaca i tada nastaje prava kataklizma. Imali smo pet poginulih i desetak ranjenih, najviše iz Gornjeg Zemunika, a prvi vod Prve satnije je desetkovan – sjećam se tri brata Šegavića i gospodina Šime Ražova, koji je projektilom iz ručnog bacača uništio njihov prvi tenk. Na njihovoj strani poginulo ih je najmanje petnaest, na čelu s nekim potpukovnikom Todorom iz Vojvodine i poručnikom Stefanovićem. Valjda ih je i to motiviralo na osvetu, pa su počeli izvlačiti civile iz podruma i gaziti ih, rezati uši i udove… Škabrnja se držala negdje do 14 sati, tada je prepolovljena i ostalo nas je još malo u istočnom dijelu i na Ražovljevoj glavici’, opisuje nam Miljanić.
Kasnije događaje tek ćemo taksativno nabrojati: idućeg jutra u 4.30 naređeno je povlačenje, tristotinjak zarobljenih (i preživjelih) civila odvedeno je u Benkovac i kasnije razmijenjeno, a branitelji u kninski zatvor, odakle su pušteni tek osam mjeseci kasnije. Od ukupno 86 ubijenih u masakru, suprotno raširenom vjerovanju, nisu svi stradali prvog dana okupacije – njih tridesetak tek dva mjeseca kasnije skončalo je u masovnoj grobnici pokraj škole.
Škabrnja, deset godina poslije
‘Malo tko spominje svećenika Tomislava Sikirića: on je u svom podrumu, i to u kući srušenoj do temelja, puna dva dana i dvije noći skrivao točno šezdeset i četvero djece, žena i staraca. Kad su svi već mislili da ih više nema, on ih je izvukao na slobodu.’
‘Zaboljelo me skraćenje optužnice protiv Mladića’
Marko Miljanić pričat će vam o klasičnim vapajima za pomoći koja nikad nije došla do Škabrnje, o tužnoj sudbini trojice vojnika – Perice, Horvata i Jurića – koji su poginuli dok su se pokušavali vratiti u selo po svoje obitelji, ali i o onih 75 vojnika i dva oficira JNA te jednog pripadnika MUP-a SAO Krajine, kojima nakon zarobljavanja nije pala ni dlaka s glave. Pričat će, a priča na koncu uvijek vodi do pravde, odnosno nepravde.
‘Zaboljelo me je kada je Haag ‘skratio’ optužnicu protiv Mladića, a još više boli kada presude padaju ili kada ni hrvatsku državu ne zanima to da istjera istinu na čistac. Godinama upozoravam, molim i inzistiram, dajem sve podatke – pa čak i adrese – našoj policiji, pravosuđu i diplomaciji. Godinama, a onaj potpukovnik Uzelac, pukovnik Lakić i pukovnik Čečović slobodno se šeću po Srbiji i Crnoj Gori. Zar nije logično da avionima, tenkovima i raketnim sustavima nisu upravljali rezervisti, a kamoli tamo neka Zorana Banić? Zašto odgovaraju beznačajni, a ne odgovorni?’
Škabrnja – da se ne zaboravi
Kasnija sudbina Škabrnje više-manje je poznata: oslobođena je za vrijeme akcije Maslenica, ali samo na nekoliko mjeseci – koliko se ondje nalazila Deveta bojna HOS-a – da bi uz desetak žrtava potom ponovno pala. Nakon Oluje lijepo je obnovljena, makar nije iskoristila sve što su joj nudili na pladnju: od Franje Tuđmana, koji je nakon oslobođenja jednostavno savjetovao da ‘dođu u Zagreb i traže’, do Ive Josipovića, čiju su ideju spomenika i memorijalnog centra na Ražovljevoj glavici opstruirali samo zato što je – Josipovićeva.
U obnovi pomagali i HDZ i SDP
‘Da su naši načelnici znali tražiti, Škabrnja bi danas bila pravi grad. Bez obzira na stranke: nama su u obnovi pomagali i HDZ i SDP. A ja osobno i dalje ne mrzim nikoga, baš suprotno. Moram, jednostavno moram spomenuti dvadesetak pripadnika naše postrojbe i policije koji su srpske nacionalnosti i koji su s nama rame uz rame branili Hrvatsku. Ti časni ljudi dobivaju premalo prostora, za razliku od nekih…’, suzdržat će se Miljanić od širenja teme.
Kao što će se, nada se, ovih dana suzdržati i svi oni koji hodočaste njegovim selom te Vukovarom kao ipak većem simbolu nacionalne patnje. Odbili su Škabrnjani koncert Miroslava Škore, pjevača koji će u tom selu svakog drugog dana izazvati euforiju. A ovaj vikend rezerviran je isključivo za pijetet i oplakivanje, pa će se i on tako prisjetiti svog brata, sedam rođaka i svih suboraca.
Škabrnji i njenoj žrtvi se, kaže Miljanić, počast najbolje odaje tišinom, piše Tportal.