Dr. Dželalija: “U ratu sam spremio metak za sebe u slučaju da me četnici pronađu”

Boris Dželalija, liječnik na Odjelu za zarazne bolesti Opće bolnice Zadar i profesor na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, u razgovoru objavljenom u posljednjem broju “Lanterne”, glasnika Sveučilišta u Zadru.

Osim o gripi, Dželalija govori o potrebi cijepljenja, drugim virusnim bolestima prisutnima na ovom području, ali i o svom životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, ljubavi prema Zadru i Hajduku.

Rođen je 1955. u Ključu u Miljevcima. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju u Drnišu 1974. Tada nije izgledalo da će jednoga dana Boris postati liječnik, jer je iz gimnazije bio i isključen zbog – domoljublja koje je iskazivao ljubavlju prema Hajduku.

– Nisam rođeni Zadranin, ali sam ovdje 37 godina i danas s punim pravom i ponosom kažem da sam Zadranin. Odlazeći iz Zagreba, jedini grad u koji sam želio ići i živjeti je Zadar, i to zbog košarke. To je glavni razlog zbog kojeg sam 1980. došao u Zadar. Osim na specijalizaciju u Zagreb, nisam odlazio iz našega grada, ističe dr. Dželalija.

Dr. Dželalija progovorio je i o svojoj karijeri, naročito o vremenu Domovinskog rata te opisao dramatičnu scenu kada je mislio da se našao o okruženju neprijateljskih vojnika.

– Napadači na Škabrnju, JNA i četnici, granatama su zasuli dvorište u kojemu smo bili. Utrčali smo u kuću. Dva-tri sata su nas granatirali. Nismo imali nikakva kontakta, a niti kamo poći. U garaži u toj kući ušli smo u kanal u kojem je sin vlasnika popravljao automobile. U kanalu smo proveli oko dva sata. Dok smo bili skriveni, vlasnik te kuće prepoznao je glas jednog našeg vojnika, ali nije bio potpuno siguran jesu li naši. Čuo je glas jednoga Perice, ali nije bio sto posto siguran. Ja sam imao pištolj i odlučio sam da ću pucati. Za svaki slučaj, ostavio sam jedan metak i rekao da ću radije izvršiti samoubojstvo nego pasti u njihove ruke jer znam tko su i što su. Vjerujem da bih to i napravio. Koji bi za njih to bio plijen jedan hrvatski liječnik?! Na svu sreću, bili su naši. Uslijedio je novi pakao u trajanju od četiri-pet sati: izvlačenje, preskakanje zidova, zalijeganje. U tih nekoliko dana izgubio sam šest kilograma. Ali, i nakon Škabrnje odlazio sam na teren. Nisam mogao izdržati da se ne vratim, prisjetio se dr. Dželalija koji je poslije našao mir u radu u bolnici i tako spriječio nastanak PTSP-a ili ublažio njegove simptome.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...